Ovaj obrazac ponašanja često se opisuje pojmom samonapuštanja, odnosno zanemarivanja sopstvenih osjećanja, potreba i vrijednosti zarad očekivanja drugih. Iako taj izraz nije naziv za zvaničnu psihološku dijagnozu, pojava koju opisuje povezana je s temama kojima se psihološka istraživanja već dugo bave, poput potiskivanja vlastitog mišljenja, samopoštovanja i autentičnosti.
Takvo ponašanje ne mora uvijek biti očigledno. Može se ispoljiti kroz prećutkivanje neslaganja, prihvatanje obaveza koje ne želimo ili stalno stavljanje tuđih potreba ispred svojih.
Kako zanemarivanje sebe utiče na samopouzdanje?
Samopouzdanje nije samo uvjerenje da smo sposobni da nešto postignemo. Ono uključuje i povjerenje u vlastito prosuđivanje, osjećaj lične vrijednosti i sposobnost da donosimo odluke koje su u skladu s našim potrebama i uvjerenjima.
Kada redovno zanemarujemo ono što osjećamo ili želimo, možemo početi da sumnjamo u opravdanost sopstvenih potreba. Ako svaki put prećutimo ono što mislimo da bismo izbjegli neprijatnost, vremenom nam može postati teže da jasno izrazimo svoje stavove i zauzmemo se za sebe.
Pregled istraživanja objavljen u časopisu Nature Reviews Psychology bavio se pojmom autentičnosti i njegovom povezanošću s psihološkim funkcionisanjem, samoregulacijom, međuljudskim odnosima i mentalnim zdravljem. Autori ističu da autentičnost može imati pozitivne efekte, ali i da njene posljedice zavise od okolnosti.
To ne znači da svaki kompromis ili prilagođavanje drugima narušava samopouzdanje. Problem može nastati kada takvo ponašanje postane pravilo, a sopstvene potrebe gotovo uvijek ostaju po strani.
Četiri ponašanja koja mogu ukazivati na zanemarivanje sebe
1. Stalno kršimo obećanja koja smo dali sebi
Odlučimo da ćemo se odmoriti, postaviti granicu ili izdvojiti vrijeme za nešto što nam je važno, ali odustanemo čim se pojave tuđa očekivanja.
Kada se to često ponavlja, možemo steći utisak da sopstvene odluke nisu dovoljno važne da bismo ih poštovali. Zato je korisno početi od malih, realnih obećanja koja možemo ispuniti, umjesto da sebi postavljamo zahtjeve koje je teško održati.
2. Zanemarujemo sopstvena osjećanja
Ponekad osjećamo nelagodu u određenom odnosu ili situaciji, ali odmah pokušavamo da je potisnemo. Uvjeravamo sebe da pretjerujemo, da nemamo razloga da budemo povrijeđeni ili da je lakše da ništa ne kažemo.
Osjećanja sama po sebi nisu uvijek pouzdan pokazatelj toga šta treba da uradimo, ali mogu biti važna informacija. Umjesto da ih automatski odbacimo, možemo zastati i pokušati da razumijemo šta ih izaziva.
3. Prećutkujemo svoje mišljenje da bismo izbjegli sukob
U porodici, partnerskim odnosima ili na poslu često je lakše prećutati neslaganje nego rizikovati neprijatnu raspravu.
Povremeno odustajanje od rasprave može biti razuman izbor. Međutim, ako stalno skrivamo svoje mišljenje iz straha od odbacivanja ili tuđe ljutnje, možemo početi da doživljavamo sopstveni glas kao manje važan.
Vremenom to može otežati otvorenu komunikaciju i stvaranje odnosa u kojima obje strane imaju prostor da izraze svoje potrebe.
4. Pristajemo na kompromise koji su protivni našim vrijednostima
Kompromisi su sastavni dio svakog odnosa. Problem nastaje kada iznova pristajemo na ono što smatramo neprihvatljivim samo da bismo nekoga zadovoljili ili sačuvali njegovu naklonost.
Ako redovno postupamo suprotno sopstvenim uvjerenjima, možemo osjetiti nezadovoljstvo sobom i izgubiti jasniji osjećaj ličnih granica.
Zato je važno razlikovati kompromis koji podrazumijeva uzajamno prilagođavanje od situacije u kojoj se uvijek odričemo nečega što nam je važno.
Zašto nam je toliko važno da udovoljimo drugima?
Potreba za prihvatanjem prirodan je dio ljudskih odnosa. Želimo da budemo voljeni, da pripadamo i da izbjegnemo nepotrebne sukobe. Te potrebe same po sebi nisu problem.
Poteškoće mogu nastati kada osoba počne da vjeruje da će prihvatanje drugih izgubiti čim pokaže neslaganje, izrazi nezadovoljstvo ili postavi granicu.
Takav obrazac može biti povezan s ranijim iskustvima, porodičnim odnosima i naučenim načinima reagovanja na sukobe. Ipak, ne postoji jedno objašnjenje koje važi za sve ljude, niti se na osnovu ovih ponašanja može zaključiti da neko ima određeni psihološki problem.
Dodatnu poteškoću predstavlja to što pretjerano prilagođavanje često izgleda kao vrlina. Osoba može djelovati strpljivo, obzirno i spremno da pomogne, dok istovremeno zanemaruje vlastite granice i potrebe.
Kako ponovo izgraditi povjerenje u sebe?
Promjena ne zahtijeva da postanemo sebični ili da prestanemo da vodimo računa o drugima. Cilj je da u odnosima ostane dovoljno prostora i za naše potrebe.
Prvi korak može biti da prije automatskog pristajanja na neki zahtjev napravimo kratku pauzu i zapitamo se da li to zaista želimo i možemo li preuzeti tu obavezu.
Korisno je i da naučimo da prepoznamo i imenujemo sopstvena osjećanja. Ako smo ljuti, povrijeđeni ili umorni, ne moramo odmah reagovati, ali možemo pokušati da razumijemo šta nam ta osjećanja govore o situaciji.
Povjerenje u sebe gradi se i kroz male odluke: da odvojimo vrijeme za odmor, kažemo šta nam smeta ili odbijemo obavezu koju ne možemo da preuzmemo. Važno je da te odluke budu realne i u skladu s okolnostima.
Takođe, postavljanje granica ne mora značiti sukob. Neslaganje možemo izraziti mirno i jasno, bez vrijeđanja drugih i bez potrebe da se zbog svake odluke neprestano opravdavamo.
Briga o drugima ne treba da znači odricanje od sebe
Uvažavanje tuđih potreba važan je dio zdravih odnosa, ali isto važi i za naše potrebe. Ne moramo uvijek biti saglasni, dostupni ili spremni da se prilagodimo kako bismo bili vrijedni poštovanja i prihvatanja.
Ako primijetimo da često prećutkujemo svoje mišljenje, zanemarujemo osjećanja ili pristajemo na ono što nam ne odgovara, to može biti prilika da bolje upoznamo sopstvene granice.
Samopouzdanje se ne gradi samo velikim uspjesima i pohvalama. Važan dio odnosa prema sebi jeste i osjećaj da možemo saslušati vlastite potrebe, donositi odluke i zauzeti se za sebe, a da pritom ne prestanemo da poštujemo druge.
