U društvima koja su izgradila komfor do maksimuma, ljudi sve češće ostaju bez onoga što ne može da se kupi, osjećaja smisla, pripadnosti i unutrašnje stabilnosti. Upravo na taj paradoks godinama upozoravaju psiholozi i ekonomisti, među kojima su i nobelovac Danijel Kaneman i istraživač Ričard Isterlin, čiji radovi ruše ideju da novac automatski znači sreću.
Novac rješava život, ali ne rješava čovjeka
Danijel Kaneman, jedan od najuticajnijih psihologa današnjice, pokazao je da novac ima svoje granice. On zaista može da poboljša kvalitet života, ali samo do određene tačke, poslije koje više ne utiče značajno na to kako se osjećamo iznutra.
Drugim riječima, možete imati stabilnost, sigurnost i mogućnosti, ali i dalje osjećati prazninu koju ne možete da objasnite. I to nije izuzetak, već obrazac.
Ričard Isterlin je to još ranije pretočio u ono što se danas naziva Isterlinov paradoks, ideju da kako društva postaju bogatija, ljudi u njima ne postaju proporcionalno srećniji. Naprotiv, često dolazi do obrnutog efekta, očekivanja rastu brže od zadovoljstva, a trka bez cilja postaje svakodnevica.
Usamljenost, pritisak i život bez pauze
Savremeni psiholog Johan Hari otišao je korak dalje i pokušao da objasni zašto se to dešava. On tvrdi da problem nije u pojedincu, već u svijetu koji smo napravili, svijetu u kome su veze među ljudima oslabile, a pritisak da budemo uspješni nikada veći.
Depresija i anksioznost nisu samo hemijski disbalans, već reakcija na način života u kojem su ljudi sve više izolovani, udaljeni jedni od drugih i od onoga što im daje smisao, navodi Hari u svojim istraživanjima.
U takvom okruženju, bogatstvo ne donosi mir, već često novi nivo stresa. Više izbora znači više sumnje. Više ambicije znači manje odmora. A stalna potreba da se ide dalje briše granicu između uspjeha i iscrpljenosti.
Zašto oni sa manje ponekad imaju više
S druge strane, u siromašnijim sredinama život jeste teži, ali je često jednostavniji. Ljudi su više upućeni jedni na druge, porodica i zajednica nisu opcija, već oslonac. I upravo ta povezanost, koliko god bila nesavršena, daje osjećaj stabilnosti koji ne može da se kupi.
Globalni izvještaji o sreći i podaci Svjetske zdravstvene organizacije godinama potvrđuju isto, mentalni poremećaji, usamljenost i hronični stres češći su u razvijenim društvima, uprkos visokom standardu.
To ne znači da siromaštvo donosi sreću, ali znači da bogatstvo ne donosi ono što svi od njega očekuju.
Na kraju, ostaje jednostavna, ali neprijatna istina, problem nikada nije bio samo u tome koliko imamo, već u tome kako živimo i koliko smo, uprkos svemu, ostali povezani jedni sa drugima, piše Gazeta.
