Livanjski divlji na neki način djelo su ljudske ruke: u jednu ruku nebrige u drugu ruku ljubavi. Nisu to izvorno divlji konji, već su potomci konja koji su tokom većeg dijela dvadesetog stoljeća koristili u poljoprivredi. Kad je napredak na ove prostore donio traktore, freze i sličnu mašineriju, vjerni čovjekov prijatelj i ranije nezaobilazno sredstvo u radu, konj, postao je nažalost tehnološki višak.
Ostali su da žive od prirode, prelazeći dnevno i desetke kilometara u potrazi za hranom i vodom. Decenije preživjeli od bogatih pašnjaka livanjskog kraja, unatoč brojnim otežavajućim okolnostima, žestokim zimama, zvjerima i bolestima… Livanjskim konjima u ratnim godinama prodružili su se konji iz okolnih općina, Glamoča, Drvara, Kupresa, koji su bježali od ratnih strahota.
Posljednjih godina o njima brigu vodi planinarsko i ekološko drštvo Borova Glava, a pomaže i lokalna vlast u Livnu. Postali su pravi fenomen i atrakcija visoravni Krug, sjeverno od Livna, a podno planine Cincar. Obitavaju na više od 140 hektra, ogromnog, prekrasnog područja na zapadnim granicama…
Od 2013. godine livanjski divlji konji pod zaštitom su države, a posebno je zanimljivo da im se broj povećava. Procjene iz 2013. godine su govorile da ih ima 196, dvije godine kasnije 286, a u ljeto 2015. godine izbrojnao ih je 418. Iz organizacija koje se brinu o njima obično znaju reći da zakonska zaštita nije od zvijeri i prirode, već od ljudi i njihova uticaja, prije svega krivolova.
Često ih se može vidjeti uz put između Livna i Kupresa, a napori organizacija išli su u smjeru osposobljanja “lokava” za napajanje i hranilišta dalje od automobila.
(Klix.ba)
 Sjajni snimci livanjskih divljih konja, prave atrakcije bosanskohercegovačkih zapadnih granica){kind=link}