Dnevnik predsjedničinih hiperaktivnosti

Piše: Denis Kuljiš

Kad ne pravi štetu, Kolinda Grabar Kitarović sanira političku štetu koju je načinila prethodnom izjavom ili potezom. Otputovala je u Bruxelles, da nekako realtivizira rusofilsku politiku koju vodi posljednjih mjeseci. To je uslijedilo samo tjedan dana nakon susreta sa zamjenikom predsjednika uprave Sberbanke, mladim Rusom Maksimom Poletajevom. S njim se našla 5. juna, a razgovarali su o preuzimanju ”Agrokora”. Ruska banka postat će dominantni suvlasnik najveće hrvatske kompanije, dok istobno upravo vrtoglav rast ostvaruje hrvatska tvrtka PPD, distributer ”Gazpromova” plina. Za samo nekoliko godina dosegla je milijardu dolara prometa, udvostručila se u odnosu na prošlu godinu, a zatim sa centralom potpisala ugovor na 10 godina u vrijednosti od 20 milijuna dolara! Ta firma kupuje luke i željeznice po Hrvatskoj i Bosni, a neki drugi rusko-hrvatski interesi preuzimaju jadranska brodogradilišta i najveće hotele, turističku ”tešku industriju”.

PPD je registriran u Vukovaru. To je slavonska tvrtka, razvila se na terenu s kojega dolaze hadezeovski desničari koji podržavaju Kolindu Grabar Kitarović i pokušavaju ”iznutra” srušiti vladu Andreja Plenkovića. On im smeta, jer je briselski čovjek, okrenut Europi i Zapadu.

Hadezeovska mašina zasniva se na pouzdanoj vojsci birača u najzaostalijim krajevima. U europskoj Hrvatskoj, oni se svi kupa osjećaju izgubljeni i poraženi. Ali, u tom epicentru domoljublja, gdje ima više branitelja nego ljudi, postalo je nemoguće živjeti i mladi masovno napuštaju Slavoniju, odlazeći bilo kamo, podalje od idejnog terora i državne, dirigirane ekonomije, gdje slobodno mogu poslovati jedino najmoćniji gangsteri.

Početkom jula, Predsjednica je na pet dana izmjestila svoj ured u Osječko-baranjsku županiju. Plesalo se po ulicama u širokim gaćama i šarenim prslucima, držalo govorancije u kazalištu, te obilazilo individualna gospodarstva na kojima se uz obilne državne poticaje proizvodi nekonkurentna roba. Na kraju je potpisan ugovor sa Županijom o dodjeli nekretnina koje lokalna administracija već koristi, samo što su to bile državne zgrade, koje će se sad urediti iz budžeta, pa će činovnici imati lijepe kancelarije. Cio posjet imao je svrhu da manifestira njenu skrb za pokrajinu iz koje dolaze najvjerniji glasači hadezeovske desnice kojoj je stala na čelo. No, od toga kao ni od demografskih mjera koje je predložila, tamo neće biti velike fajde.

Kako se vlada nije obazirala na njene ranije kritike da ”ništa ne radi za poboljšanje demografskog stanja u zemlji”, otvoreno je napala Plenkovića i onda predstavila  svoj program, koji bi se mogao ukratko opisati kao mlaćenje prazne slame, a silno podsjeća na one rezolucije koje su se donosile u komunizmu (samo što se malo tko danas toga sjeća).

Predsjednica predlaže ”razradu cijelog paketa mjera demografske revitalizacije”, ”postizanje što šireg konsenzusa” i ”aktiviranje svih nacionalnih resursa”. Žena je činovnik bez jednog dana radnog staža u nekoj ozbiljnoj djelatnosti gdje se zarađuju novci, pa joj te frazetine lako silaze s jezika. Kakvi se to ”paketi revitalizacije” mogu kreirati kad je cijela EU zahvaćena komplesnim procesom radne migracije? Iz siromašnih i zaostalih zemalja, naročito onih koje kao Hrvatska presporo odustaju od ekstenzivnog državnog socijalizma, što se samo nominalno preobrazio u državni kapitalizam, radni kontinget seli se u napredne, zapadnoeuropske zemlje gdje nedostaje radna snaga. Tamo radije uzimaju svoje državljane, Europljane, nego Afganistance, ali zato se u ove bivše istočnoeuropske zemlje slijeva golema količina novca i kredita, pa Hrvatska, primjerice, o tuđem trošku gradi svoj Pelješki most.

Kako će se, uostalom, ”aktivirati nacionalni resursi”, kad upravo ministar državne imovine, Goran Marić, bivši nogometni sudac, pripadnik stranačke desnice koji je podržava, sjedi na državnim firmama, njih ukupno oko 1500 u većinskom ili manjinskom vlasništvu – te firme ništa ne privređuju nego, u najboljem slučaju posluju s pozitivnom nulom? Marić je došao u Osijek da potpiše onaj poklon-paket za županijske činovnike, ali tko će od toga imati bilo kakve koristi?

Iz Osijeka će se i dalje masovno iseljavati, jer za to ondje imaju dobar razlog – kad vide tu bujnu gospođu s kosom lutke iz izloga, koju mora tapirati neka izrabljena frizerka, još u društvu s lokalnim vlastodršcima i moćnicima, koji jedni drugi prodaju te prazne priče, svi se smjesta počnu pakovati i gledati gdje da se u budućnosti skrase. Sigurno nisu ni dočekali da saslušaju njene ”gospodarske mjere”, koje počinju stavkom: ”smanjenje troška rada – povećanje neto plaća”. Povećanje plaća? Sjajna ideja. Valjda državnih plaća, jer one u privatnom sektoru diktira tržište. Da se povećaju plaće činovnicima i namještenicima u javnim djelatnostima, moralo bi se povećati poreze. Smanjenje troškova rada znači suprotno – smanjenje poreza i budžeta, ali to bi onda značilo da treba ubiti troškove, prije svega za državne činovnike (kojima je, naprotiv, osigurala nove uredske prostore u Osijeku). Značilo bi redukciju svih socijalnih službi i prava, te prodaju državne imovine, a nabolje bi bilo da se čišćenje smrdljive ribetine započne od velike glave, pa bi se primjerice mogao ukinuti njen ured i onemogući njeno besmisleno paradiranje po zemlji i svijetu. Bio bi to dobar početak, jer ona će za pet godina mandata potrošiti skoro pola milijarde kuna. Za te novce mogli bismo unajmiti Sharon Stone , a za tu lovu mogli bismo na Pantovčak dovesti neku prominentniju estradnu zvijezdu koja bi za realizaciju programske stavke br. 5. (”aktivno privlačenje stranog kapitala”) imala bolje predispozicije.

Čim je predstavila te svoje mjere, koje bi bile smiješne da ne otkrivaju tragizam hrvatske populističke politike, predsjednica je pohitala u Zagreb na obilježavanje ”Dana poduzetnika”, da malo izbalansira nepovoljan dojam koji je svojim intervencionističkim idejama iz idejnog repertoara zastarjelog etatizma proizvela kod ljudi koji plaćaju porez i pune proračun kako bi se nafutrali svi hrvatski uredi gdje sjede birokrati i besposličari, pa uz goleme troškove za reprezentaciju glume državnike.

Poduzetnicima je rekla da je najveći problem “nesustavnost i politička nezrelost”, te ”zatvorenost naših tradicijskih političkih elita prema kontruktivnom doprinosu”. Ona je sama upravo najpotentniji primjer tradicijskih elita, a ured je popunila kadrovima koji nemaju veze s ekonomijom ili bilo kakvom analitikom i sustavnim pristupom. Njen glavni politički savjetnik je lik koji je bio šef Glavaševa ureda, zatim Đapićev čovjek, pa Sanaderov, Kosoričin,  zatim kratko uz Vesnu Škare Ožbolt i Ivicu Vrkića. Bit će da je sada on njen glavni ”oficir za vezu” sa stranačkom i vanstranačkom okorjelom desnicom, dok Mate Granić radi na vanjskom planu, valjda zadužen za slizavanje s Rusima, što je naglo postala glavna predsjedničina agenda iako se ranije predstavljala kao NATO-warrior (dok je bila činovnica u toj međunarodnoj organizaciji).

Da bi se ispeglao loš dojam soliranja s Rusijom i Putinom, kojemu je EU nametnula sankcije, pošla je u junu u veliku misiju u Bruxelles, rukovala se s Predsjednikom Europskog vijeća Donaldom Tuskom, glavnim tajnikom NATO-a Jenskom Stoltenbergom i samim Jeanom-Claudeom Junkckerom, koji su joj svi posvetili po petnaestak minuta. Zatim je – ne lezi vraže – održala predavanje ”Pet godina hrvatskog članstva u EU”, gdje su se morali nacrtati bezbrojni vladini predstavnici u briselskoj zemlji Dembeliji. Tu je najstrašnije bubnula – rekla je da je ”s jedne strane” jako dobro što je Hrvatska prišla EU, dok je ”s druge strane” jako loše to što su se ljudi pritom masovno dokopali radnih dozvola i napustili Hrvatsku, pa je, prema tome, priključenje Europi i dobro i loše… To zvuči kao relativizacija osnovne političke orijentacije oko koje je Hrvatska davno postigla konsenzus, pa su se, primjerice, prilikom glasanja u Saboru, za pristupanje EU izjasnili apsolutno svi zastupnici osim marginalne disidentkinje iz Hrvatske stranke prava, Ruže Tomašić, Korčulanke koja se vratila iz Kanade, gdje je radila kao policajka na motoru, s tim što je ona svoju karijeru poslije toga nastavila u Europskom parlamentu, gdje guli već petu godinu na lijepoj briselskoj plaći.

Što je predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović navelo da iskaže određene rezerve spram EU? Je li nešto čula od predsjednika Putina i raznih njegovih poslovnih ljudi s kojima se u posljednje vrijeme viđa, ili su je u Osječko-baranjskoj županiji nagovorili da se oštrije postavi prema Plenkoviću i Bruxellesu, koji nas tjeraju na ratifikaciju Istanbulske konvencije i druge neprirodne čine, što je tu konzervativnu slavonsku bazu pogodilo jače nego da su zabranjeni čvarci? Možda se savjetovala i s mužem Jakovom, kojega doduše ne viđa često – i on je stalno na putu jer je zaposlen u jednoj hrvatsko-ruskoj firmi, pa mora službeno često odlaziti u Toljatigrad i na druge destinacije gdje cvjeta ruski kapitalizam…

Kad su iz Vlade ukazali na tu njenu greškicu, politički lapsus, stala se neviđeno izmotavati, ali bilo je kasno… Da popravi opći dojam, otišla je na obilježavanje Ramazanskog bajrama u zagrebačku džamiju (i obukla zeleni kostim), a zatim, da to brzo izbalansira, na misu na blagdan sv. Vida u Rijeku gdje se okolo nosao kip Majke božje.

Na svečanoj misi bilo je riječi o tom mučeniku i gradskom zaštitiniku, kojega je dao uhititi zli Splićanin, car Dioklecijan. Vid je odveden u Rim, gdje su mu dali priliku da se odrekne fanatizma koji će potkopati rimsku civilizaciju, ali kako se nije dao razlogu, bacili su ga u kotao vrelog ulja (tako je uz ostalo, postao zaštitnik esnafa kazandžija). Sv. Vid (St. Blaise) pokazao je postojanost u svojim opredjeljenjima, pa su njegove relikvije prenesene u Pariz i Prag, europska središta kulta. To bi trebala biti dobra pouka za riječku klerikalku koja se uzvinula do mjesta predsjednice. Mogla bi usto proučiti biografiju Juraja Križanića, jednog fantasta drukčijega kova, koji je sam sebi bio zadao misiju da u 17. stoljeću unijati Ruse i provede ujedinjenje istočnog i zapadnog kršćanstva. Odmah su ga protjerali u Sibir na 15 godina, jer je taj glupi hrvatski zanesenjak, koji je toliko impresionirao Krležu, da je o njemu vječno nešto drljao, pokvario posao velikom ruskom crkvenom reformatoru, patrijarhu Nikonu. Nikon je jedva izlazio na kraj s misticima i ”starovjercima”, i sigurno mu nije bio potreban lik koji zagovara pomirenje s papom, i cijelu inicijativu umjerene modernizacije pravoslavne crkve pretvara u ”izdaju nacionalnih interesa” i ”podvrgavanje Zapadu”. Ti hrvatski putnici-istočnici uvijek su podjednako loše prolazili kad bi se upleli u stvari koje ne razumiju, jer uvijek iskazuje neopisivu naivnost i uobraženost, pa misle da ih sama činjenica što dolaze iz neke zakutne europske provincije čini superiornima ljudima koji već stoljećima vješto i beskrupulozno vode jedan ekspanzionistički imperij, koji je zaposjeo dva kontinenta. Tko misli da može manipulirati s Rusima, taj je budala. Ako nemaš jasan cilj i jasno istaknutu cijenu, ostat ćeš neizostavno kratkih rukava…   

Pročitajte još

Popularno