Jedan od najnovijih primjera dolazi iz Velike Britanije. Oko 12.000 korisnika aplikacije za upoznavanje Grindr tužilo je kompaniju zbog navodnog prosljeđivanja osjetljivih podataka oglašivačima, uključujući u pojedinim slučajevima i informacije o HIV statusu korisnika.
Spor je ove sedmice završen nagodbom vrijednom 26 miliona funti, bez utvrđivanja odgovornosti na sudu. Grindr i dalje odbacuje optužbe.
Slučaj je, međutim, ponovo otvorio mnogo šire pitanje: šta se zapravo događa sa podacima koje svakodnevno ostavljamo aplikacijama?
Jednim klikom pristajemo na mnogo toga
Kada instaliramo aplikaciju, često bez mnogo razmišljanja prihvatamo uslove korištenja i obradu podataka.
Iza jednostavne aplikacije mogu stajati usluge u oblaku, analitički alati, oglašivačke mreže i brojni drugi pružaoci usluga. Oni mogu čuvati, prenositi, kombinovati i analizirati podatke.
Stručnjak za digitalnu politiku Jan Penfrat iz evropske organizacije EDRi upozorava da korisnicima često nije dovoljno jasno ko prikuplja njihove podatke, koje podatke dobija i za šta ih koristi.
Problem je i u tome što informacije ne dolaze samo iz onoga što sami unesemo.
Kompanije zaključuju i ono što im nismo rekli
Ako aplikacija zna gdje se redovno nalazimo, može zaključiti gdje živimo ili radimo. Ako zna koje lokacije posjećujemo, može napraviti pretpostavke o našim interesovanjima, navikama ili čak društvenom statusu.
Penfrat navodi da se tako od pojedinačnih informacija stvaraju detaljni profili korisnika.
Google je jedan od najboljih primjera. Kompanija kroz Android, Gmail, Maps i druge servise može imati pristup velikom broju informacija o korisniku – od lokacije i kontakata do aktivnosti na internetu.
Na osnovu tih podataka oglašivači zatim mogu preciznije ciljati određene grupe korisnika.
Drugim riječima, kompanija ne mora oglašivaču nužno dati vaše ime i adresu. Dovoljno je da zna dovoljno o vašim navikama da vas svrsta u određenu grupu kojoj želi prikazati reklamu.
Ogromno tržište podataka
Prema Penfratu, oko ličnih podataka izgrađeno je globalno tržište vrijedno milijarde.
Dio informacija korisnici sami daju – kroz profile, fotografije, pretrage i objave. Drugi dio nastaje automatski, praćenjem lokacije, korištenja aplikacija i ponašanja na internetu.
Iz tih podataka kompanije mogu praviti zaključke koje korisnik nikada nije direktno izgovorio.
Upravo zato je vrijednost podataka mnogo veća od same informacije koju smo unijeli u neku aplikaciju.
Evropska pravila postoje, ali problem nije nestao
Evropska unija ima među najstrožim pravilima za zaštitu podataka u svijetu. GDPR, kao i drugi digitalni propisi, postavljaju ograničenja velikim tehnološkim kompanijama.
Evropska komisija već je izricala visoke kazne zbog kršenja pravila. Međutim, kritičari upozoravaju da višemilionske kazne za kompanije čija se dobit mjeri desetinama ili stotinama milijardi evra ne moraju uvijek biti dovoljan odvraćajući faktor.
Problem dodatno komplikuje činjenica da Evropa u velikoj mjeri zavisi od američkih kompanija za usluge u oblaku, operativne sisteme i drugu ključnu digitalnu infrastrukturu.
Šta možemo sami uraditi?
Potpuna zaštita privatnosti u digitalnom svijetu nije jednostavna, ali nekoliko navika može napraviti razliku.
Prije instaliranja aplikacije vrijedi provjeriti ko stoji iza nje i na čemu kompanija zarađuje. Takođe treba ograničiti dozvole koje nisu neophodne – posebno pristup lokaciji, kontaktima, mikrofonu i fotografijama.
Važno je i redovno provjeravati koje aplikacije već imaju pristup našim podacima i ukinuti dozvole koje više nisu potrebne.
Jer najveći problem nije samo ono što aplikacija zna o nama. Problem je što se veliki broj naizgled bezazlenih podataka može spojiti u veoma precizan profil.
A taj profil danas predstavlja jednu od najvrednije robe digitalne ekonomije.
