Fiksne kamere za brzinu ne funkcionišu tako da neprekidno prate svako vozilo kilometrima prije mjesta na kojem su postavljene. One imaju određenu zonu mjerenja u kojoj registruju brzinu vozila i zatim snimaju dokaz o prekršaju. Kod nekih od najčešće spominjanih sistema u Evropi, poput GATSO RT4, navodi se da se brzina mjeri u rasponu od približno 10 do 100 metara. To znači da vas kamera ne mora “uhvatiti” čim je vidite u daljini, ali ako u njenu zonu mjerenja uđete prebrzo, prekršaj je već zabilježen.
Zato naglo kočenje neposredno prije kamere nije pametna taktika. Ako ste dovoljno rano smanjili brzinu i u zonu mjerenja ušli u okviru ograničenja, kamera neće evidentirati prekoračenje. Ali ako ste do same kamere došli prebrzo, činjenica da ste počeli kočiti nekoliko metara prije nje neće vam pomoći, piše Jutarnji.
Dodatnu zabunu stvara to što vozači često miješaju fiksne kamere, mobilne radare i laserske uređaje policije. Fiksna kamera mjeri brzinu u unaprijed definisanom području, dok mobilni radari i laserski uređaji mogu raditi na drugim udaljenostima i pod drugim uglovima. Hrvatski pravilnik o mjerilima brzine opisuje više vrsta uređaja, uključujući radarska, laserska i uređaje koji brzinu mjere na kratkim udaljenostima između poznatih položaja vozila.
Drugim riječima, pravilo koje vrijedi za kameru u kućištu pored ceste ne mora vrijediti za policijsku patrolu s radarom. Kod kontrole brzine nije presudno samo koliko je daleko uređaj, nego i koji je tip uređaja, kako je postavljen i na koji način je sertifikovan za mjerenje.
Vozače često zanima i treba li prije kamere da stoji znak upozorenja. U praksi se znakovi često postavljaju jer imaju preventivnu svrhu, ali samo postojanje ili nepostojanje znaka ne znači da ograničenje brzine prestaje da važi. U Hrvatskoj se i fotografija, video-zapis ili elektronički zapis s podacima o izmjerenoj brzini mogu koristiti kao dokaz o brzini kretanja vozila.
Važno je znati i da se pri kažnjavanju primjenjuje sigurnosna razlika, odnosno tolerancija zbog moguće pogreške uređaja i metode mjerenja. Ona se odbija od izmjerene brzine, ali to ne znači da vozač ima “dozvolu” stalno voziti iznad ograničenja.
Najkraći odgovor glasi: fiksna kamera vas najčešće neće snimiti čim je ugledate daleko ispred sebe, ali će vas snimiti ako u njenu zonu mjerenja uđete prebrzo. Zato je najgore računati na posljednji trenutak i naglo kočenje.
Najsigurnije rješenje ostaje najjednostavnije: voziti u okviru ograničenja, posebno u naselju, kod škola, raskrsnica, pješačkih prijelaza i opasnih dionica. Kamera nije problem ako je brzina prilagođena cesti.
