Sadržaj teksta
1. Zar FIFA ne bi morala da bude politički neutralna?
U mjesecima uoči Svjetskog prvenstva u fudbalu za muškarce 2026. često je kritikovano to što Svjetska fudbalska federacija, FIFA, pod vođstvom predsjednika Đanija Infantina, pokazuje neobičnu bliskost sa Donaldom Trampom.
Između ostalog, tokom žrijeba za Svjetsko prvenstvo uručio mu je “FIFA nagradu za mir”. Ovo posebno osmišljeno priznanje bilo je praktično zamjena za to što je Trampu uskraćena Nobelova nagrada za mir, za koju je smatrao da je najbolji kandidat. Infatino je sjedio na bini s crvenim MAGA kačketom na glavi prilikom predstavljanja Trampovog Sajveta za mir.
Prema sopstvenom statutu, FIFA bi trebalo da bude politički neutralna. Međutim, Infantino svoju ulogu sve više interpretira politički, stvarajući utisak da namjerno povezuje međunarodnu sportsku politiku sa državnim interesima, piše DW.
Dodatne tenzije nastaju zbog činjenice da su SAD u ratu sa Iranom. Do sada se nikada nije desilo da se domaćin Svjetskog prvenstva nalazi u vojnom sukobu sa nekim od učesnika turnira.
2. Zar ne bi trebalo da svi navijači imaju priliku da gledaju svoj tim?
Pravila za ulazak u SAD takođe izazivaju oštre kritike: zbog pooštrenih viznih pravila, navijači iz nekoliko zemalja učesnica praktično su isključeni. Za Iran i Haiti važi potpuna zabrana ulaska za gledaoce – u zemlju mogu da uđu samo timovi i stručni štabovi.
Navijači iz Senegala i Obale Slonovače takođe nemaju skoro nikakve šanse, jer su turističke vize za njih uglavnom suspendovane. Jedan od razloga je taj što su u prošlosti mnogi putnici iz ovih zemalja ostajali u SAD duže nego što je dozvoljeno.
Američka vlada je u jednom trenutku uvela i depozit od čak 15.000 dolara za posjetioce iz određenih zemalja, koji bi im bio vraćen tek nakon napuštanja zemlje. Ova mjera je, doduše, ukinuta za mnoge vlasnike ulaznica neposredno prije početka turnira, ali ona slikovito pokazuje u kojoj mjeri bezbjednosna i migrantska politika oblikuju ovaj turnir.
Agresivna imigraciona politika SAD i moguće akcije imigracione službe (ICE) dodatno unose nesigurnost. Američka vlada prije turnira nije željela da isključi mogućnost kontrola ili hapšenja čak i oko samih stadiona. Organizacije za ljudska prava zbog toga upozoravaju na “efekat odvraćanja” – posebno za navijače iz migrantskih zajednica, od kojih su neki već izjavili da radije odustaju od puta na prvenstvo zbog straha.
3. Da li jedna ulaznica zaista smije da košta 690.000 dolara?
Prodaja ulaznica za Svjetsko prvenstvo 2026. smatra se ekstremno komercijalizovanom. Već su i zvanične cijene na samom početku prodaje bile veoma visoke: za mnoga mjesta traženo je nekoliko hiljada dolara, dok su premijum karte za finale prvobitno koštale oko 11.000 dolara.
Međutim, FIFA je prvi put uvela takozvano dinamičko određivanje cijena (Dynamic Pricing), zbog čega se cijene naglo mijenjaju u zavisnosti od potražnje – pa tako, čak i unutar iste faze prodaje, navijači plaćaju različite sume za identična mjesta.
Na sve to nadovezuju se i izvještaji da su kupci birali određenu kategoriju ili poziciju na stadionu, a na kraju dobijali mjesta u lošijim sektorima. Organizacije navijača i udruženja za zaštitu potrošača zbog toga optužuju FIFA za naduvane cijene, manjak transparentnosti i nepoštenu prodaju, pa su čak podnijeli i žalbu Evropskoj uniji. Generalna tužilaštva Nju Džerzija i Njujorka najavila su istragu o sistemu prodaje karata FIFA.
Svega nekoliko nedjelja prije početka turnira, mali broj utakmica bio je potpuno rasprodat. Najjeftinija karta za finale na sajtu FIFA je 28. maja iznosila 8.625 dolara. Osobe u invalidskim kolicima morale su da izdvoje najmanje 10.350 dolara za pristupačno mjesto. Posljednje slobodno mjesto u prvom redu, tik uz korner zastavicu, ponuđeno je za nevjerovatnih 690.000 dolara.
Pored zvanične prodaje, FIFA vodi i sopstvenu platformu za preprodaju karata, na kojoj zarađuje procenat od svake transakcije – ukupno 30 odsto. Kritičari naglašavaju da su finansijski interesi očigledno u prvom planu i da su mnogi navijači zbog visokih cijena praktično onemogućeni da prisustvuju.
4. Zar na Mundijalu ne bi trebalo da se takmiče samo najbolji timovi?
Na Svjetskom prvenstvu 2026. prvi put će učestvovati ukupno 48 umjesto dosadašnjih 32 tima. Zbog toga broj utakmica raste sa 64 na 104. Stručnjaci i mnogi navijači kritikuju ovo proširenje, smatrajući da bi ono moglo da sroza sportski kvalitet jer učestvuje više slabijih ekipa.
Istovremeno, olakšan je prolazak u nokaut fazu, jer dalje ne idu samo dvije prvoplasirane ekipe iz ukupno dvanaest grupa, već i osam najboljih trećeplasiranih timova.
Pošto će ubuduće umjesto 16 čak 32 tima prolaziti grupnu fazu, prvi put će se igrati šesnaestina finala. To povećava opterećenje za igrače, kao i troškove za navijače – dok za FIFA ovo proširenje otvara nove mogućnosti za još veće prihode.
Pojedini posmatrači u ovoj reformi vide politički motivisanu odluku: od dodatnih mjesta profitiraju prije svega manji savezi čiji glasovi imaju veliku težinu u strukturi FIFA. To budi sumnju u to da li su sportski kriterijumi bili u prvom planu, ili je predsjednik FIFA Infantino progurao proširenje prvenstva prije svega kako bi osigurao svoju bazu moći unutar svjetske federacije.
5. Da li je to stvarno održivo i ekološki prihvatljivo?
Iako se FIFA deklarativno zalaže za održivost i zaštitu životne sredine, Svjetsko prvenstvo 2026. nalazi se na udaru oštrih kritika zbog posljedica po ekologiju. Studije procjenjuju da bi turnir mogao da proizvede više od devet miliona tona CO₂, prije svega zbog ogromnih udaljenosti između gradova domaćina i velikog broja letova.
To odgovara ukupnoj godišnjoj emisiji CO₂ koju proizvede mediteransko ostrvo Kipar sa oko 1,25 miliona stanovnika i preko četiri miliona turista godišnje. Organizacije za zaštitu životne sredine zato govore o potencijalno “najštetnijoj po klimu” Mundijalu u istoriji.
Problem se nastavlja i na samom terenu: mnogi stadioni se nalaze van gradova i loše su povezani sa javnim prevozom. Tamo gdje veze postoje, cijene su drastično skočile: za kratku vožnju vozom do stadiona “MetLife” kod Njujorka trebalo je platiti i do 150 dolara (umjesto uobičajenih oko 13 dolara).
Nakon žestokih protesta navijača, organizatori su popustili i odredili paušalnu cijenu prevoza od 98 dolara. Šatl-bus sada košta 20 umjesto prvobitnih 80 dolara.
Oni koji dolaze automobilom takođe plaćaju više na mnogim lokacijama: parking košta od 75 do 300 dolara po utakmici. Srećom, kod većine stadiona sa skupim parkingom postoji pristupačnija javna alternativa. Jedini izuzetak je Boston.
Kritičari u nedostatku ponuda i ovakvim cijenama vide kontradiktornu sliku: uprkos obećanjima o zaštiti klime, sama struktura turnira primorava mnoge navijače na putovanja koja štete okolini – i istovremeno ih čini još skupljim.
