Velika reportaža o pushbackovima: Izbjeglice samo mole za čovječnost

Zapadni dio Bosne i Hercegovine predstavlja usko grlo za migrante i izbjeglice u bijegu Balkanom. Na njihovom putu prema sjeveru ili zapadu Europe mnogi bivaju uhvaćeni ili na hrvatskom ili na slovenskom području odakle ih policija vraća u Hrvatsku.

Tamo su često izloženi policijskom nasilju, a u BiH, gdje na kraju završe, osuđeni su na prilično dugo čekanje.

Slovenska i hrvatska policija migrantima ograničava mogućnosti za traženje azila ili njihove molbe “prečuje”. O tome su nam izravno govorile osobe koje smo sretali duž balkanske rute od Slovenije do Bosne. Slične primjere bilježe nevladine organizacije, a istražuje ih i povjerenik Vijeća Europe za ljudska prava. Takvo postupanje ukazuje na sustavne povrede barem dvije ključne međunarodne konvencije o ljudskim pravima unutar dvije države članice EU-a. Situacija danas značajno je drugačija od kada je počela migrantska kriza na ovom području.

Sjećanja na jesen 2015. godine, kada je preko Balkana prema grubim procjenama išlo milijun ljudi, za neke su još uvijek svježa, ali se situacija na terenu od tada značajno promijenila. Izbjeglička ruta prema zapadnoj i sjevernoj Europi raspala se nakon sklapanja sporazuma između EU i Turske, koji je između ostaloga predviđao vraćanje izbjeglica i migranata iz Grčke u Tursku. Kao što je predviđeno sporazumom, masovne su migracije već u proljeće 2016. godine zaustavljene i gotovo su u cijelosti zatvorile balkanski koridor, zbog čega su brojni migranti ostali zarobljeni na ovoj ruti.

Sljedeće godine otkriveno je da se iz Slovenije i Hrvatske do granica s BiH provode tzv. pushbackovi koji uključuju nasilno postupanje, razbijanje mobitela, oduzimanje novca, krađe i oštećivanje osobnih predmeta. Unatoč brojnim svjedočenjima i prikupljenim dokazima, slovenska i hrvatska policija demantiraju sve pritužbe nevladinih organizacija, medija, migranata.

Ispovijed anonimnog policajca

Sredinom srpnja hrvatska pravobraniteljica je objavila anonimnu pritužbu jednog hrvatskog policajaca. U njoj se priznaje da prema uputama nadređenih, migrante na koje naiđu na teritoriju Hrvatske moraju vraćati u BiH. Brojni policajci pri tome su nasilni te oduzimaju mobitele i osobne predmete.

“S nama su postupali kao da smo zvijeri, iako smo putovali s djecom”

Takva postupanja potvrđuju brojni migranti koje smo upoznali na balkanskoj ruti. Među njima je bila mlada sirijska obitelj iz Hame koja je ovog proljeća uspjela doći do Slovenije.

“Odmah nakon što smo prešli granicu, susreli smo slovensku policiju. Pokušali smo tražiti azil, ali su nam rekli da to nije moguće. Da u Sloveniji ‘ne postoji azil’. Vratili su nas u Hrvatsku gdje su nam uzeli telefone. S nama su postupali kao da smo zvijeri, iako smo putovali s djecom. Ubacili su nas u kombi i prevezli blizu bosanske granice”.

Odande su po velikoj kiši i gotovo zimskim temperaturama pješačili do Velike Kladuše. Bosanski pravobranitelj procjenjuje da će ove godine doći najmanje 60 tisuća migranata, ali lokalne vlasti upozoravaju da država za njih nije dobro pripremljena.

Restoran u kojem gosti bježe od rata, totalitarnih režima, siromaštva

U Velikoj Kladuši sirijsku je obitelj, mokru i iscrpljenu, u blagovaonicu nekadašnje pizzerije, a sad privremene pučke kuhinje, primio ugostitelj Asim Latić-Latan. On već godinu i pol poslužuje izbjeglice i migrante. Svaki dan za njih pripremi i do 800 večernjih obroka. Njegovi gosti bježe od rata, totalitarnih režima, siromaštva, nasilja i klimatskih promjena.

Obitelj je nakon dolaska pojela večeru, prvi pravi obrok nakon tjedan dana, rekao je otac dvoje male djece, koji se predstavio samo inicijalom A. Nije se htio predstaviti punim imenom zbog straha od režimske osvete u domovini, gdje su ostali njegovi roditelji, braća i sestre. A. se sa svojom obitelji prema Europi uputio u nadi da će tamo bez problema zatražiti međunarodnu zaštitu jer dolazi s ratnog područja i putuje s djecom. No prevario se. I njegova se obitelj tako pridružila sve većem broju ljudi kojima je uskraćena mogućnost za dobivanje azila, prije nego što su ga uopće zatražili.

Slovenska policija tjera migrante od svibnja prošle godine

Slovenska policija od prošlog je proljeća brojnim ilegalnim migrantima onemogućila pravo na azil i vratila ih u Hrvatsku. Praksa onemogućavanja podnošenja molbi za azil te vraćanje migranata počela se prakticirati krajem svibnja 2018. godine. Tada je, sad već bivši glavni ravnatelj slovenske policije Simon Velički, policajcima dao uputu da se osobe koje miješane hrvatsko-slovenske patrole uhvate pri nezakonitom prelasku granice “vrate hrvatskoj policiji”. To je bio trenutak kada se u Sloveniji počela sustavno i masovno uvažavati praksa onemogućavanja podnošenja molbi za azil te njihovo protjerivanje.

Promjene u postupanju prema migrantima i time moguće nepravilnosti u ponašanju slovenske policije pri procesuiranju osoba koje su došle na područje Slovenije s namjerom zamolbe za međunarodnu zaštitu, potvrđuju podaci koje je na svojoj internetskoj stranici objavila sama policija. Postotak vraćanja osoba je, naime, najviše porastao lani, kada je prema podacima iz izvještaja slovenske policije čak 4653 ljudi protjerano u Hrvatsku, što je jedanaest puta više od trogodišnjeg prosjeka od 2015. godine, kada je uspostavljena balkanska izbjeglička ruta. Slovenska i hrvatska policija migrante su odbijale na osnovi bilateralnog sporazuma koje su države sklopile 2006. godine. Njime je određeno vraćanje migranata prema skraćenom postupku.

Da je takvo postupanje sporno, zapazio je i ured pravobranitelja. Prema njihovom tumačenju, sporazum ne oslobađa policajaca od obveza da na svojem poslu uvažava prava i slobode koje su zajamčene slovenskim ustavom, zakonima i drugim propisima. Ako slovenska policija na slovenskom teritoriju koji promatra slovensko-hrvatska patrola preda osobu hrvatskim sigurnosnim organima, iako je ona izrazila namjeru da zatraži azil, to je prema ocjeni pravobranitelja u suprotnosti sa zakonima o međunarodnoj zaštiti.

Praksa kršenja zakona o azilu postala je sustavna u Sloveniji

I civilno-društvena inicijativa Info Kolpa u izvještaju iz travnja ove godine utvrdila je da je “praksa kršenja zakonodavstva onemogućivanjem prava na azil” u lipnju prošle godine postala sustavna.

U lipnju prošle godine, nedugo nakon uvođenja spomenutog naputka, udio onih koji su izrazili namjeru za dobivanje azila u policijskoj postaji u Črnomlju u samo jednom mjesecu smanjio se za 95 posto, s 98 posto na tri. Slovensku smo policiju zamolili za ažurirane podatke o tražiteljima azila za razdoblje od siječnja 2018. do srpnja 2019. godine (prema pojedinim postajama granične policije), ali nam ih nisu dostavili. Objasnili su da bi prikupljanje podataka za njih značilo “neproporcionalno opterećenje”.

Statistike ukazuju na ilegalne pushbackove

No postojeći službeni podaci iz policije pokazuju da je broj uloženih zahtjeva za međunarodnu zaštitu u prvoj polovici 2019. sličan kao u istom razdoblju lani, iako se broj nelegalnih prelazaka državne granice povećao za čak 47 posto. Još više, za čak 200 posto, povećao se broj migranata koje su slovenske vlasti na temelju različitih međunarodnih sporazuma vratile u susjedne države. U istom razdoblju prošle godine (od siječnja do lipnja) protjerana je 1117 osoba, a ove godine 3534, od kojih je najviše, čak 98 posto vraćeno upravo na granicu s Hrvatskom.

Urša Regvar iz Centra PIC rekla je da neki podnositelji zahtjeva još uvijek svjedoče o onemogućavanju pristupa postupku za dobivanje azila, što potvrđuje njihova zapažanja i “upućuje na to da se pojedincima na granici još uvijek ograničava pristup zaštiti”.

Postupci slovenske policije na granici su netransparentni

“Na paušalne i neosnovane pritužbe te vrste u prošlosti smo već nekoliko puta odgovarali i objasnili da smo svaki konkretan primjer koji nam je predstavljen detaljno provjerili”, priopćila je slovenska policija.

Tajna uputa slovenskoj policiji

Da su policijski postupci na granici netransparentni te da se odvijaju sustavno i masovno, upozoravali su i novinari, aktivisti i nevladine organizacije. Sumnje su već prošle godine stigle do slovenskog pravobranitelja i informacijskog povjerenika. Nezakonitosti policijskih postupaka i moguće povrede ljudskih prava istražuje specijalizirano državno tužilaštvo. Istraga još nije završena. A državno tužiteljstvo je upoznato i s ključnim dokumentom kojim je vodstvo slovenske policije u svibnju prošle godine svim policijskim postajama odredilo kako postupati s migrantima i tražiteljima azila na granici. Donedavno taj je dokument još uvijek bio tajan.

“Sadržaj te upute javnosti nije u cjelini poznat jer je policija, unatoč odluci povjerenice za informacije da je riječ o informacijama od javnog značenja, protiv javne objave”, dodali su u Info Kolpi te objasnili kako je cijela stvar sada na sudu. Postupak još nije dovršen. I ove godine nastavljeno je sustavno i kolektivno vraćanje tražitelja azila. Prikupili smo svjedočanstva koja to dokazuju.

Korenica – prisilni hostel za migrante

S druge strane granice, nedaleko od Nacionalnog parka Plitvice, jednog od najvažnijih hrvatskih turističkih odredišta, nalazi se gradić Korenica.

Pomalo zapušten i infrastrukturno neuredan, kao i ostala mjesta u ovom dijelu Hrvatske, Korenica iako blizu prirodnog bisera ne nalazi se na turističkoj ruti. No, sudeći prema izvještajima nevladinih organizacija zgrada tamošnje policijske postaje, birokratska trokatnica, postala je “privremenim smještajem” jedne druge vrste posjetitelja. Naime, u garaži iza te zgrade, policijska auta dovode strance koji se zateknu kako ilegalno borave na teritoriju RH. Usred dana ova zgrada i pripadajuća joj garaža, okruženi stambenom zgradom i privatnim kućama ničim ne odaju da su zapravo “prisilni hostel” za migrante, osim jednim kemijskim wc-om koji se nalazi s bočne strane dvorišta. Migrante koje otkriju tijekom nezakonitog prelaska odvezu do policijske postaje, a nakon toga do zelene granice te protjeraju u Srbiju ili BiH.

“Je, dovode tu migrante”, potvrdila je žena koju smo sreli u Korenici.

Zašto, kako i koliko ih ima, nije znala. No izvještaj nevladinih organizacija okupljenih u mreži Border Violence Monitoring, o “nezakonitim pushbackovima i nasilju na granicama” od travnja ove godine otkrio je što se zapravo događa u toj policijskoj postaji, osobito u garaži koja se nalazi uz nju. Tamo ljude zadrže, s njima ružno postupaju, a nakon toga vrate ih u BiH.

Hrvatska policija izvođenje pushbackova uporno poriče. Ali, ne samo svjedočanstva izbjeglica, nego i niz fotografija te videosnimki dokazuju suprotno. A da se pri tome koristi sila, nedavno je potvrdila i hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović.

“Gdje je onda preostalih 5165 osoba i kako je policija s njima postupala?”

Na nepravilnosti u ponašanju policije ukazuju i službene statistike, odnosno rupe u njima. Inicijativa Dobrodošli i organizacije Centar za mirovne studije te Are You Syrious, naime, pronašli su diskrepanciju u podacima. Godine 2018. godine granicu je nezakonito prešlo 8207 osoba. Od njih je 1438 vraćeno u treće države, 1068 zatražilo je azil, a 536 osoba je zadržano. Dakle, postoje podaci o ukupno 3042 osobe koje je hrvatska policija zadržala tijekom nezakonitog prelaska državne granice.

“Gdje je onda preostalih 5165 osoba i kako je policija s njima postupala?”, pita se Julija Kranjec iz Centra za mirovne studije.

Izvještaj te organizacije pretpostavlja da je riječ o ljudima koje su u Hrvatskoj nezakonito odbili. Oni misle da policija ne bilježi sve koje uhvati. Točna službena statistika o protjerivanju migranata hrvatske policije prema njihovu mišljenju ne postoji, a s obzirom na podatke koje su prikupile međunarodne institucije, smatraju da je hrvatska policija u susjedne države nezakonito vratila najmanje 10 tisuća ljudi.

“Gdje su ljudi?”

“Pitanje koje stalno postavljamo glasi: Gdje su ljudi?”, kaže nam i Maja Kević iz Ureda pučke pravobraniteljice, koji zaprima pritužbe o protuzakonitom vraćanju migranata u Srbiju i BiH.

Većina pritužbi u posljednjem godišnjem izvještaju pravobraniteljice obrađuje policijske postupke protiv migranata koji su uhvaćeni tijekom nezakonitog prelaska državne granice, odnosno neposredno nakon toga. Ured pravobraniteljice saznao je i za interna pravila hrvatske policije, koja omogućuju izvođenje pushbackova. Jedno od njih je, navodno, usmena odredba iz kraja 2016. godine, a drugo je pismeni dokument od 15. veljače 2018. godine.

Prema uputama glavnog ravnatelja hrvatske policije, Marka Srdarevića, policajci nezakonite migrante, na koje nalete duboko na hrvatskom teritoriju, moraju poslati u policijsku postaju područja na kojem su prešli granicu, a ne u policijsku postaju koja se nalazi najbliže lokaciji gdje su ih našli.

Postoji obrazac koji se migrantima daje na potpisivanje

Osim toga, istraživanje Ureda pučke pravobraniteljice, kako nam je ispričala Kević, pokazalo je da postoji obrazac koji se daje migrantima i koji ukazuje da se prilikom njihove obrade ne postupa individualno.

“U tom obrascu stoji kako pristaju na povratak, kako ne traže prevoditelja jer se mogu sporazumjeti pomoću google translatora, i slično”, kazala nam je Kević. No to je protivno zakonskom procedurama jer bi osobe koje se tako nađu na teritoriju morale imati mogućnost zatražiti azil ako žele i trebalo bi im se pristupati individualno kako bi se saznalo zbog čega su se tu našle. Ti obrasci u stvari predstavljaju rješenja o odlasku koja upućuju da bi trebali napustiti granicu u roku od sedam dana. No da bi prešli granicu te osobe moraju imati valjane dokumente.

Kolektivna povreda ljudskih prava

“Migranti koji se nađu u ilegalnom prijelazu uglavnom nemaju dokumente niti ih gdje mogu izvaditi u Hrvatskoj, a pogotovo ako ih se odvodi u udaljene policijske postaje gdje nema javnog prijevoza i koje su slabo naseljene. Izdaje im se rješenje prema kojem trebaju napustiti granicu u roku od sedam dana s valjanim dokumentima koje ne mogu dobiti. Stoga smo zaključili, kako i stoji u izvještaju, da je razlog njihovog prevoženja u te prometno izoliranje postaje zapravo njihovo udaljavanje iz RH preko zelene granice”, rekla nam je Kević i dodala kako je zapravo riječ o povredi ljudskih prava koja je s obzirom na brojnost postupaka vraćanja kolektivna.

“Njihova sustavnost i dugotrajnost dokazuju da nije riječ o izoliranim slučajevima”, rekla nam je Kević.

Slično kao slovensko, i hrvatsko Ministarstvo unutarnjih poslova unatoč brojnim dokazima ustrajno negira nezakonita postupanja pograničnih policajaca. Nakon što je švicarska televizija u svibnju ove godine objavila snimke na kojima policajci na zelenoj granici tjeraju migrante prema BiH, hrvatski je ministar unutarnjih poslova Davor Božinović izjavio: “Riječ je o još jednom neprimjerenom pokušaju optužbi hrvatske policije koja uvažava hrvatske i europske zakone.’

Koliko je migranata u BiH, nitko točno ne zna

Migranti i izbjeglice koje pri nezakonitim prelascima granice uhvati slovenska ili hrvatska policija, put (barem privremeno) završe u BiH. Jedan od najvećih centara za migrante je nekadašnja tvornica klimatizacijskih uređaja Bira u Bihaću na sjeverozapadu države. U Bihać je na taj način od prošlog travnja do srpnja 2019. godine prema podacima gradskog ureda za komunikacije došlo otprilike 11 tisuća migranata, a Ministarstvo unutarnjih poslova Unsko-sanskog kantona u sjeverozapadnoj Bosni navodi ih 17 tisuća. Toliko je registriranih. Zašto je nastala takva razlika, nitko ne zna objasniti. Naime, svi tvrde da su migranti detaljno popisani.

Na ulicama Bihaća mogu se sresti ljudi iz Sirije, Pakistana, Libije, Afganistana, Alžira, Maroka, Tunisa, Palestine, Iraka, Irana i ostalih država Bliskog istoka te Afrike. Brojni od njih spavaju na otvorenom. Neki pronađu sklonište u zapuštenim objektima kojih u Bosni nije malo. U BiH nitko se ne brine o onim migrantima koji nemaju mogućnost pronalaženja prenoćišta, a jednako je i na području Unsko-sanskog kantona.

Međunarodna organizacija za migrante skrbi za migrante u BiH

Prvog srpnja 2018. Međunarodna organizacija za migrante (IOM) preuzela je skrb za navedene u svim prihvatnim centrima u BiH. Prihvatni centri na području navedenog kantona sada su puni. Nedaleko od grada bosanske su vlasti na travnjaku, nekadašnjem odlagalištu otpada, postavile šatore. U taj improvizirani kamp, koji zovu Vučjak, policija sada vodi migrante koje pronalazi na gradskim ulicama. Život je ondje gori nego u zatvoru, kažu.

Pred ulazom u centar Bira nalaze se  prostori gdje smo u proljeće ove godine susreli otprilike 500 osoba. Nakon razgovora s njima zamolili su nas za pomoć, rekli su da im nitko iz centra Bira nije htio pomoći. Tvrdili su da ne dobivaju ni vodu ni hranu.

Privatni zaštitari koriste uređaje za elektrošokove

Melica Kljuca, predstavnica međunarodne organizacije IOM, koja upravlja centrom Bira tvrdila je da svi redovito dobivaju obroke, ali je centar prenapučen. Svjedočili smo tomu da su privatni zaštitari tvrtke Bakrač Security koji osiguravaju tamošnji objekt Bira koristili uređaje za elektrošok kako bi njima migrante udaljili od ulaza u prihvatni centar. Korištenje tih uređaja prema bosanskim je propisima zabranjeno. Stupili smo u kontakt s predstavnikom tvrtke Bakrač Security, ali oni željeli objasniti zašto koriste navedene uređaje. No Melisa Kljuca iz IOM-a objasnila nam je kako su pojedine zaštitare zbog tih uređaja već privremeno sankcionirali i premjestili na druge lokacije.

Breme migrantske krize snose malobrojni volonteri

Migranti uglavnom u BiH ulaze uz istočnu granicu, gdje ne postoje prihvatni centri, a zatim se upute prema unutrašnjosti države, u Tuzlu. Kao što smo vidjeli na terenu, breme migrantske krize snosi samo nekoliko volontera. Oni djeluju samoinicijativno, povremeno primaju pomoć humanitarnih organizacija i malobrojnih stanovnika Tuzle. Jedan od najaktivnijih je starosjedilac Senad Pirić. Kaže da improviziraju i da su često preumorni. Njihove zalihe hrane i sanitarnih te drugih potrepština, koje su iznimno važne za život, iscrpljene su, a migranata je svaki mjesec sve više.

Migranti iz susjedne Srbije u BiH odnosno u Republiku Srpsku ulaze preko rijeke Drine. Vlasti Republike Srpske ustraju u tome da neće pomoći migrantima, ali omogućuju humanitarni koridor. Policajci stoga sve osobe koje dolaze s područja Republike Srpske usmjeravaju u drugi entitet, u Federaciju, odnosno prema Tuzli. Ondje svaki dan u kasnim večernjim satima prepješači više migranata. U pravilu dolaze u skupinama u kojima je i do trideset ljudi. Svi su mokri, gladni i prestravljeni. Skupe se ispred Terenskog centra za poslove sa strancima BiH, u parku ili na središnjoj autobusnoj postaji u gradu, odakle idu prema Sarajevu.

U BiH migranti ne mogu ni naprijed ni nazad

“Nijedna od lokacija u Tuzli nije prikladna za boravak. WC-ovi u večernjim satima ne rade, nema ni više nego potrebne zdravstvene njege odnosno bilo kakve pomoći odgovornih”, objasnio nam je Pirić.

Prema tom su problemu vlasti svjesno bezbrižne, tvrdi navedeni neumorni volonter koji danima i noćima pomaže migrantima. Smatra da u BiH ne postoji nikakvo sustavno rješenje za problem migranata. Ne dopuštaju im ulazak u EU, ali im ovdje, gdje ostaju, ne nude ništa, što je vrlo tužno, objasnio je Pirić. Ne mogu niti naprijed niti nazad.

Nakon tri mjeseca intenzivnog terenskog istraživanja i obrade podataka ustanovili smo da se praksa takozvanih pushbackova – odbijanja izbjeglica i migranata na granici bez mogućnosti predaje molbi za azil – na balkanskoj izbjegličkoj ruti nastavlja i u 2019. godini. O tome najjasnije svjedoče brojni izbjeglice i migranti s kojima smo – uz stalno i naknadno provjeravanje činjenica – razgovarali u BiH, prije svega u Velikoj Kladuši i u Bihaću. Njihova su svjedočenja ključna jer dokazuju sustavnost postupanja s migrantima, koja nije u skladu s međunarodnim konvencijama o ljudskim pravima i postupanju s izbjeglicama.

Trenutno je oko 7000 ljudi u bijegu

Do odbijanja dolazi na slovensko-hrvatskoj granici, što uz svjedočenja dokazuje i službena statistika, iako je ona mjestimično nepotpuna. Nemoguće je uopće znati koliko izbjeglica i migranata nakon nezakonitog prelaska granice policija vrati izravno u Hrvatsku jer brojni izbjeglice nisu zabilježeni u slovenskim statističkim podacima, a najčešće ni u hrvatskim. Kad se vrate u Hrvatsku, hrvatska ih policija – i to potvrđuju prikupljena svjedočenja – iznimno nasilnim postupcima vraća u BiH, gdje u smještajnim centrima pod okriljem Međunarodne organizacije za migracije vladaju nehumani uvjeti.

Slovenska policija kršenje međunarodnih konvencija i zakonodavstva o azilu ustrajno poriče. Slično vrijedi za hrvatsku policiju, koja odbacuje sve optužbe o nasilju. U Bosni i Hercegovini, u uskom grlu toga što je ostalo od balkanskog izbjegličkog puta, politički se vrh tim pitanjem praktično ne bavi. Trenutačno je prema podacima Međunarodne organizacije za migracije u Bosni u bijegu oko 7000 ljudi.

Nadine Maliki, 32, Sirija

Nadine Maliki dolazi iz mješovite, sirijsko-marokanske obitelji, iz Alepa. Siriju je napustila prije dvije godine. Većinu tog vremena provela je u Turskoj, u pograničnim gradovima Reyhanlı i Antakya. Nema obitelji. Njezini su roditelji umrli. Nikada se nije udala. U Sloveniju je ušla 3. svibnja ove godine. Sedam dana nakon što je iz Bosne i Hercegovine krenula na ‘game’, kako migranti zovu put u bolje sutra. Pješačenje šumama i planinama jedva je izdržala. Kada je stigla u Sloveniju, mislila je da su njezini problemi gotovi. Ali, pogriješila je kao i stotine izbjeglica i migranata prije nje. Bila je u skupini migranata koja se automobilom iz Slovenije u Hrvatsku vozila prema Ljubljani, ali ju je zaustavila slovenska policija.

“Kamo ćete, policajac je viknuo na nas s puškom u ruci. Bila sam uplašena. Grubo su me izvukli iz automobila. Nisam znala što da radim, što da kažem. Tresla sam se”, rekla je potpuno iscrpljena i šokirana Nadine. Skladište u bosanskoj Velikoj Kladuši vode španjolski volonteri iz humanitarne organizacije No Name Kitchen.

Prošlo je samo nekoliko sati otkako su je hrvatski policajci natjerali preko granice natrag u Bosnu i Hercegovinu. Devet dana nije normalno spavala.

“Htjela sam zatražiti azil. U Sloveniji! Svjesna sam svojih prava. Ja sam izbjeglica”

“Palestinski me prevoditelj vrijeđao. Neprestano mi je govorio da lažem. Rekao mi je da će me vratiti u Bosnu. Da ne mogu ništa… Vikao je da zaboravim na azil. Ostala sam bez torbe u kojoj sam imala sve. Novac, malo nakita. Odjeću”, rekla je Nadine plačući.

Oko nje su bili nagužvani izbjeglice i migranti, kojima su hrvatski policajci, kao što se činilo, uzeli cipele. Tražili su rabljene cipele. Pokazala nam je teške ogrebotine koje je dobila tijekom pješačenja u Sloveniju. Ovo je već bio njezin treći pokušaj. I jedini u kojemu se uspjela probiti do Slovenije.

“Tamo sam morala potpisati neki dokument (potvrdu o ilegalnom prelasku granice – op. a.). Ne znam o čemu je bila riječ. U Hrvatskoj su nas fotografirali”, rekla je.

U Sloveniji je provela dva dana. Slovenska policija nije joj pružila priliku da podnese zahtjev za azil, već ju je predala svojim hrvatskim kolegama. Oni su je odveli u BiH. Prije toga razbili su joj mobitel.

“Trebamo pomoć. Čovječnost, a ne novac, razumijete li me?”, uzalud je tiho govorila. I dodala:

“Neću odustati. Što je prije moguće, nastavit ću put. Bez obzira na vrijeme. Bez obzira na sve.”

U utorak, 7. svibnja, Nadine je uz pomoć krijumčara – platila im je 2.500 eura – putem lanca usklađenih ‘taksi’ prijevoza stigla u Sloveniju. I ovoga su puta slovenski policajci prečuli njezin zahtjev za azil. Vratili su je u BiH preko Hrvatske. Neće odustati.

Amir Abdul Aldollahivizi, 40, Iran

Skupina od deset muškaraca, prljavih i potpuno iscrpljenih, na hladan i kišan svibanjski dan šetala je Velikom Kladušom. Tražili su neki prostor u kojem bi mogli provesti noć. Došli su ravno iz šume. Vani je kišilo kao iz kabla. Da je samo jedan stupanj manje, možda bi čak i padao snijeg. Slijedili su ih psi lutalice, kojih u ovom dijelu Bosne ima puno. Hrvatska je policija deset izbjeglica i migranata nakon tučnjave i oduzimanja ili oštećenja njihovih mobilnih telefona, ostavila 20 kilometara sjeverno od granice s Bosnom i Hercegovinom. Nekima su uzeli i cipele. Umorni, gladni i ozlijeđeni, pješice su došli do Velike Kladuše.

Među njima bio je i 40-godišnji Amir Abdul Aldollahivizi, epidemiolog iz iranskog Isfahana. Bio je jedini Iranac u skupini koja se upravo tada – kroz Hrvatsku – vratila iz Slovenije. Osim njega su u skupini bila dva Afganistanca i sedam Pakistanaca.

“Odmah ću se vratiti u ‘game’. Ne mogu čekati, ne smijem čekati. Moja supruga i sin već godinu dana borave u Njemačkoj. Obećao sam im se pridružiti. Zato sam krenuo na put”, rekao je sjedokosi gospodin. Izgledao je bar petnaest godina stariji.

Niz godina radio je u klinici u Iranu kao liječnik. Zbog svojih slobodnih uvjerenja neprestano je bio pod pritiskom režima, ali o tome nije htio puno govoriti.

“Morao sam otići. Bilo je pitanje života ili smrti. To je sve”, rekao je.

Sa suprugom i sinom napustio je Iran prije tri godine. Otišli su u Tursku, gdje je Amir Abdul radio kao krovopokrivač i prodavač u prodavaonici namještaja. Žena, po zanimanju programer, radila je u kozmetičkom salonu. Prije godinu dana odlučili su otići u Europu. Supruga i sin nastavili su dalje, a Amir Abdul obećao im je da će im se pridružiti čim bude mogao. Iz Turske je u Bosnu i Hercegovinu stigao kroz Grčku, Albaniju i Crnu Goru.

“Moj je cilj Njemačka. Na put sam krenuo s velikom grupom, iz Bihaća. Iz sigurnosnih razloga izabrali smo duži put. Ubrzo nakon prelaska bosansko-hrvatske granice u brdima sam uganuo gležanj. Nisam mogao nastaviti. Ostao sam iza. Sam”, ispričao nam je.

Deset dana nije mogao normalno hodati, osjećao je strašne bolove i bio je bez hrane.

“Trpio sam. Nisam znao što da radim. Kretao sam se vrlo sporo. Susreo sam medvjeda. Bojao sam se da ću umrijeti u šumi, usamljen. Jeo sam travu i kukuruz. Cijelo sam se vrijeme bojao. Postajao sam očajan. Ali nekako sam se probio u Sloveniju”, ispričao nam je Abdul u Velikoj Kladuši. Prije razgovora s nama pojeo je prvi ozbiljan obrok u dvanaest dana.

U Sloveniju je ušao u šumi iznad Kočevja. Prvog mještanina kojeg je susreo pitao je gdje se nalazi najbliža policijska postaja. On ga je uputio prema gradu. Pješice je krenuo tamo.

“Uskoro je stigao policijski automobil. Policajcima sam rekao da sam deset dana prolazio kroz Hrvatsku i da bih želio podnijeti zahtjev za azil u Sloveniji. Rekli su da to neće biti problem. Bili su ljubazni. Odveli su me do obližnje rijeke i fotografirali. Htjeli su da za zapisnik kažem da sam preko rijeke ilegalno ušao u Sloveniju. Ali to nije istina. Zato to nisam htio učiniti. Njihovo se ponašanje odmah promijenilo.

“Rekao sam im da želim podnijeti zahtjev za azil. Policajci su mi odgovorili da ‘nemam šansi’. Da im u Sloveniji ‘ne trebam’. Vrati se odakle si došao, rekao mi je slovenski policajac”, ispričao je Abdul.

Policajci su Abdula odveli u policijsku postaju u Kočevju i odande do hrvatske granice, odakle su ga zajedno s grupom migranata vratili u Bosnu i Hercegovinu.

“U Hrvatskoj su nas užasno tretirali. I meni su uzeli cipele. Primio sam par udaraca. Ukrali su mi mobitel. Ne znam zašto se tako ponašaju prema nama. Očito je da nas mrze. Mi za njih nismo ljudi. Ovo nije samo rasizam”, rekao je Abdul.

Iranski je liječnik očajan. Neprestano je govorio o smrti, jedino što ga drži je njegova obitelj.

“Pod svaku ću cijenu otići svojoj ženi i sinu u Njemačku. Pokušavat ću i pokušavati i pokušavati. Već sam svašta pretrpio. Samo mi se noge moraju oporaviti”, objašnjavao nam je.

Ulicom na kojoj smo se mi novinari susretali s izbjeglicama, cijelo su vrijeme šetali psi lutalice i školska djeca. Ni jedni ni drugi nisu ni pogledali iscrpljene ljude u bijegu, odjevene u stare jorgane.

Said Mahboob, 21, Afganistan

Said Mahboob dolazi iz Kunduza, jednog od najopasnijih gradova u Afganistanu. Dom je napustio prije tri godine. Budući da je neko vrijeme radio za američku tvrtku, prijetili su mu i talibani i lokalni ogranak samoproglašene islamske države. Proveo je godinu i pol u Turskoj i duže vrijeme u Grčkoj.

Kroz Makedoniju je došao u Srbiju, gdje je u smještajnom centru boravio samo četiri dana. Zatim se na lokalnoj željezničkoj postaji sakrio ispod jednog od vagona vlaka koji je vozio prema Sloveniji. Osam je sati, držeći se za metalni okvir vagona, izdržao ispod vozećeg vlaka. Policajci su ga 3. svibnja otkrili na željezničkoj stanici Dobova. Bio je nasmrt umoran, smrznut. Policiji je rekao kako želi zatražiti azil u Sloveniji jer mu talibani prijete smrću i da dolazi iz ratnog područja. Bio je svjestan svojih prava i pokušao je objasniti policajcima da ima pravo na međunarodnu zaštitu. Mislio je da su ga saslušali. Rekli su mu da se ne brine i da će moći službeno podnijeti zahtjev za azil u policijskoj postaji.

“U policijskoj su me postaji zapisali i ukrcali u kombi. Odveli su me do hrvatske granice i odmah su me predali hrvatskim policajcima”, rekao je.

Tamo su mu uzeli mobitel, novac i vreću za spavanje. Zajedno s nekim drugim izbjeglicama bio je bačen u službeno vozilo i odveden u BiH, gdje je stigao u nedjelju, 5. svibnja navečer kada smo razgovarali s njim. Spavao je vani unatoč lošem vremenu.  U kampu Miral nije bilo mjesta za njega. Čim mu se ukaže prva prilika, ponovno će se pokušati probiti do Slovenije, a zatim nastaviti prema Italiji, rekao nam je tada.

“Samo želim preživjeti”, dodao je.

(Ovaj tekst je nastao uz potporu Journalismfund.eu i u suradnji novinarki i novinara iz BiH, Hrvatske i Bosne i Hercegovine)

(Index.hr)

Facebook Komentari

Pročitajte još

Popularno