Vladika Stefan: Okupljanje Srba oko svetosavskih ideala ne ugrožava ni jedan drugi narod

Molitve ‘Oče naš’, ‘Bogorodice djevo’ i ‘ Care nebeski’ ispisane na ruskom, arapskom, grčkom, gruzijskom i brojnim drugim svjetskim jezicima na vratima postavljenim na istočnoj, sjevernoj i južnoj strani i  bogat živopis, ikonopis rađen u izuzetno skupoj, zahtjevnoj, ali i veoma dugotrajnoj tehnici mozaika, izrađenog od legure zlata i stakla koji kompoziciji daje posebno igru svjetlosti, samo su neke od ljepota koje bi trebalo da krase pravoslavni hram Svetog Save na Vračaru.

Završetak radova ovog beogradskog hrama, čija je izgradnja počela 1935. godine, a kojeg mnogi već smatraju jednim od najljepših pravoslavnih građevina, predviđeno je za kraj oktobra, kada bi, tim povodom trebalo da ugosti najviše crkvene vjerostojnike iz regiona i Rusije.

Svojom impresivnom arhitekturom, sa preko 15.000 m² površine mozaika, sa dekorativnom, ali prvenstveno bogoslovskom funkcijom i 1.200 m² kupole, koja predstavlja Vaznesenje Hristovo, mnogi ovaj hram smatraju novom Svetom Sofijom.

Prilikom nedavne posjete Beogradu novinar portala banjaluka.net i dunav.at imao je priliku i da se uvjeri u tempo izvođenja radova na završetku hrama, ali i da razgovara sa episkopom Stefanom Šarićem, bivšim igumanom manastira Liplje i vikarom patrijarha srpskog Irineja.

U razgovoru za naše portale vladika Stefan govorio je o najvećim iskušenjima srpskog, ali i drugih naroda provoslavnog svijeta, značaju opstanka Republike Srpske, ali i povratku mladih osnovnim načelima pravoslavlja.

Šta otvaranje hrama  Sv. Save znači za srpski narod u cjelini? 

Činjenica je da radovi na Hramu traju dugo, ali Božji putevi su neistraživi. Govoreći jezikom crkvenog predanja, može se reći da je takav bio blagoslov Svetog Save, pa se radovi tek sada privode kraju. U ovom momentu, naš zadatak je da do 25.-26. oktobra sve bude spremno za otvaranje Hrama I doček visoke delegacije iz Rusije. Tempo je ubrzan, a program prilično zgusnut, ali u principu stići ćemo da sve završimo. Završetak Hrama – kao i mnogih drugih hramova, ali naročito ovako velelepnih, monumentalnih hramova, u prestonici svih Srba je izuzetno važno, stoga što smo na taj način vratili Sv. Savu među nas i istakli ga u prvi plan. Znamo da je telo Sv. Save spaljeno,što je bio pokušaj da se uništiti svaki trag njegovog postojanja.  Mi vraćamo, dakle, Svetog Savu među nas, a istovremeno se vraćamo Sv. Savi, vraćamo se svemu onome što je napredno i blagosloveno. To nije samo usko srpska stvar, to je stvar svakoga dobronamjernog pojedinca, bilo koje vere i nacije. Žao mi je što mnogi ljudi  iz raznoraznih , tobože humanističkih – čitajte i grešnih – pobuda, komentarišu, da je šteta što se za to delo daje veliki novac. Kao da nisu svesni koliko je važno da smo uspeli, zajedno sa državom, koja je najviše pomogla posljednje tri godine, da konačno završimo Hram i da će to biti ubedljivo nalepši hram u ovom delu sveta, možda i uopšte u pravoslavlju, poslije Sofije. Crkva sa ovakvom arhitekturom I uređenjem govori o našem narodu.  Mi smo podigli najlepši hram i posvetili ga najmudrijem i najvažnijem Srbinu, Sv. Savi. On je, između ostalog,  bio i veliki diplomata, što u suštini znači iznad nacionalizma i bilo kakve dominacije. Sv. Sava je prvenstveno svetitelj, simbol jedinstva svih ljudi, svih živih bića, jer svi smo mi delo jednoga Tvorca. 

Zbog svoje impresivne arhitekture, sa preko 15.000 m² površine mozaika, sa dekorativnom, ali prvenstveno bogoslovskom…

Gepostet von Dunav.at am Freitag, 2. Oktober 2020

Spomenuli ste pomoć države, koliko ste zadovoljni saradnjom SPC sa Republikom Srbijom, ali i drugim srpskim zemljama,  Republikom Srpskom i Crnom Gorom?

Ono što je važno istaći jeste da postoji odlična komunikacija između našeg patrijarha i našeg predsjednika države. Srpski član Predsjedništva BiH, Milorad Dodik govori, da nikada nije bila bolja saradnja između Srbije i Republike Srpske, te da je zbog toga što je predsednik Aleksandar Vučić na čelu Srbije. Ljudi iz Demokratskog fronta, Mandić i Knežević iz Crne Gore, prosrpska i jedina za mene dosledna opcija, takođe govore o dobroj saradnji. Imao sam priliku da 15. februara, na Sretenje, prisustvujem sabranju kod Predsjednika, kada je bio prisutan i naš Patrijarh. Osetio sam koliko je važno da smo na okupu, zajedno, da razgovaramo i da se razumemo. Kao što se kaže u Psalmu – “kako je lepo kad braća žive zajdeno”.  Sve je odisalo jednim posebnim,  svečani tonom i ja se nadam da su to upravo stvari, koje nam daju nadu za bolju budućnost. Uvijek imam potrebu da naglasim da okupljanje Srba oko svetosavskih ideala nikoga ne ugrožava, ni jedan drugi narod. Svaki narod bi trebao da se izdigne i razume šta to znači. Kada se mi okupljamo u ime Sv. Save, nas ne treba niko da se plaši, jer problematično može da bude samo kada se Srbi okupljaju bez Sv. Save, bez Gospoda. Naše jedinstvo pokreće i neka druga, veoma važna pitanja i za druge narode. Veoma je važno što u naše vreme zvanični Beograd razume potrebe Crkve, ali I njenu snagu I to koliko je Crkva važna za opšti boljitak čovječanstva. Moja procena je da je saradnja pozitivna, a Patrijarh čak kaže – nikad bolja!

Kolika je uloga Crkve u gandijevskom načinu mijenjanja strukture vlasti u Crnoj Gori? 

Veliku ulogu mitropolit Amfilohije je odigrao i 90-ih godina, kada se njegovom zaslugom narod počeo vraćati Crkvi. Obnavljani su manastiri, napunjeni su monaštvom, na parohije su postavljani  sveštenici, bogoslovija je prije toga dala velike rezultate. Crkva je tada uradila veliki posao. Međutim,  vrlo važno je shvatiti, da Srbi u Crnoj Gori žive tako, da ih polako nestaje. Normalno je da nam je drago, što se desila promena, ali moramo i dalje biti mudri da bismo sačuvamo svoje ime i prezime i jezik. Crkva je tome sigurno posvećena, misijski radi, ali treba i političari da razumiju šta je najvažnije da se uradi. Propaganda je stvorila takvu atmosferu, da ako se osjećaš kao Srbin, to znači da nisi Crnogorac, ako si Crnogorac nisi Srbin, što nikako nije istina i to znamo svi koji znamo vjeru i istoriju. Sad je važno kako će Crkva uspeti da se snađe i da, zajedno sa ljudima i mudrim glavama iz političke elite, stvori klimu koja će omogućiti da se prevaziđu iskušenja koja postoje. Nije moć Crkve samo u tome, što je ona pokazala da je pao jedan režim, moć Crkve je što ona čini ljude boljim.

Predsjednik Vučić u posljednje vrijeme ima običaj da kaže  “srpski svijet”, što kod drugih naroda u regiji dobija političku konotaciju i veže se za to da je SPC promoter velike Srbije.

Dugo sam u Crkvi, sada već i u činu episkopa, i radeći u korist Njene misije, znam da to nije tačno. Niko u Crkvi ne želi da bilo koga “pokori”.  Školovao sam se, između ostalog, u Moskvi i video sam kako ruska crkva i narod funkcionišu. Razni lideri: od Azerbejdžana, preko Turske, kada dođu u posetu Rusiji, destinacija koju će obavezno posetiti je naša akademija u Moskvi, manastiri ili Hram Hrista Spasitelja, gdje ih dočekuju ruski zvaničnici, koji i sami dolaze na bogosluženja. To su za njih veoma značajna mjesta, to je njihova tradicija i oni su iznad bilo kakvog komentara i iznad bilo kakve podele. Mi smo važan faktor u regionu, imamo kulturu i istoriju  kakvu nemaju mnogi narodi i važno je da se to prihvata, a ne da mi sami sumnjamo i da se sami preispitujemo. Mi sami sumnjamo u svoje, a očekujemo da nas drugi prihvate. Kada definitivno budemo vjerovali i cenili  svoje nalseđe, sigurno će i drugi narodi da stanu uz nas, da nas prihvate i poštuju. 

Živimo u savremenom svijetu interneta i tehnologije, gdje na značaju dobijaju nove vrijednosti i uvjeđenja. Šta su najveći izazovi kod Srba u današnjem svijetu?

Nećemo pogrešiti ako primetimo da ponekad sami mediji Crkvi prave problem, jer žele da je primoraju da živi u duhu medija; da reaguje odmah i sada, “na brzinu”, da se u trenu odgovara na pitanja, da se daju komentari, izjave, ako je nešto netačno da se dematuje i slično. Crkva, ipak, ima malo drugačiji metod. Do skoro sam i sam mislio da Crkva mora da se mijenja, ali sada mislim drugačije. Važno da ona zadrži kvalitet, u svakom smislu. Crkva je kroz veronauku uspela da privuče dosta mladih porodica pravoslavlju. To su ljudi koji žive liturgijski, u čijim porodicama vlada ljubav, ima više dece i gde se oseti blagodatni uticaj Crkve.  E, tu Crkva dolazi do izražaja. Ona će pobediti sva iskušenja koja dolaze, i po rečima Hristovim, “vrata pakla je neće nadvladati”.  Tako da mi nemamo suštinski velikih problema, ali imamo zamku da se ulovimo u ovakav način života. To su možda najveća iskušenja koja imamo trenutno sad.

Svi mi koji smo sa velikom pažnjom pratili litije u Crnoj Gori, imali smo priliku da primjetimo dosta mladih na njima. Da li je možda Vas iznenadilo to da se mladi okreću Crkvi?

Mene to nikako ne iznanađuje, jer sam mlad došao u bogosloviju, a i zamonašio se. Iznenađuje me kada se ljudi uopšte ne okreću Bogu. Jasno mi je da određena generacija nije prizvana. To je generacija koja već izumire i oni  nisu u Crkvi, jer nekako su njihovi uslovi bili takvi, da su se poslije velikih stradanja, komunizma, koji im je dao neku šarenu lažu, izgubili, i u novoj situaciji se nisu snašli. Ratovi su probudili neke, mali deo, ali zato je Bog dao, da poslije svih tih iskušenja deca kroz veronauku uče svoje roditelje, bake i deke, veri i pobožnosti. Za mene, kao nekoga ko je odrastao u Crkvi, jedini prirodan način života i put jeste da se ljudi okreću ka Crkvi, sve ostalo mi je iznenađenje.

Danas je nekakav trend da se formiraju samostalne pravoslavne crkve, kao što je slučaj sa crnogorskom. Predsjednik Makedonije nedavno je zatražio autokefalnost od vaseljenskog patrijarha. Kako SPC gleda na to?

Moje mišljenje je da oni to ne bi tražili da im to nije zadatak od nekih drugih, nepravoslavnih sila, veoma često i nehrišćanskih sila, koji pokušavaju da upropaste sve ono što je sveto i što je odraz jedinstva. Oni su se faktički udaljili od Hrista, pokušavaju nas pravoslavne da udalje od Hrista i to je ta šteta, koja se dešava kada određeni politički krugovi u određenim zajednicama misle da je to najbolji način da postanu samostalna država. Bilo bi bolje da te države, koje traže svoju samostastalnost, porade na nekim mnogo važnijim pitanjima, pa bi možda i to pitanje crkve došlo na svoje. Da bi neko imao pravoslavnu crkvu, potrebno je, pre svega, da na svom rodnom jeziku razumije službu koja se služi. Da li treba nekom čoveku u Crnoj Gori prevodilac ove molitve koju mi čitamo? Da li potrebno da se prevodi  ‘Oče naš’ na bilo koji jezik u okruženju? Tako da smatram, da je veoma neozbiljno i neodgovorno raditi na  cepkanju onoga što je sveto. Crkva je simbol jedinstva, a neki bi da je usitnjavaju. Šta to znači? Da usitnjavamo jedinstvo u ime jedinstva? Hoćemo da dobijemo jedinstvenu crkvu, tako što ćemo jednu crkvu iseckati na više komada? Pa da li je to logično?!

Vaša poruku srpskim zajednicama u BiH i Austriji?

Moja poruka je da treba da se radujemo životu, da blagodarimo Bogu što živimo u ovom vremenu, iako je prepuno iskušenja.  Završavamo Hram Sv. Save i manastir Hilandar, u kojem nikada nije bilo više mlađeg, a obrazovanijeg monaštva. Pune su crkve i manastiri od Kosova preko Crne Gore, Fruške Gore i dalje, preko Drine I na zapad. Veronauka se predaje u svim krajevima. Treba u svoj narod da vjerujemo, da verujemo u dobro, da se radujemo više dobru nego nečemu drugom i Bog će nas onda blagosloviti i pogledati. Da nam Bog da što više dece, jer mnoge su stvari u životu važne, ali deca su najveće blago i bogatstvo. Kao što bi rekao pesnik  – deca nam se rađala! Da imamo razloga da želimo i da radimo za bolje sutra.  U mnogodetnim porodicama deca su uvek blagoslovenija i zdravija i bolja. Mislim da je najvažnije da se vratimo svetinji života. Život treba da bude radost, život je Božji blagoslov, dajte da ga poboljšamo na taj način. Nećemo ga poboljšati većom platom, nego kada nas ima više, a svi smo zajedno, kada smo jedni drugima rod i jedni drugima najveća vrednost i svetinja.

(Dragan Jerinić/dunav.at)

Pročitajte još

Popularno