To su naizgled sitne obaveze, ali njihov zbir može predstavljati ozbiljno opterećenje. Istraživanja pokazuju da taj takozvani “mentalni teret” u porodicama neravnomjerno često preuzimaju žene, posebno majke.
Ne radi se samo o obavljanju kućnih poslova. Riječ je o tome da jedna osoba mora pamtiti, planirati, predviđati i pratiti šta sve treba uraditi.
Nije problem samo u tome ko pere suđe
Kako piše BBC, istraživanje sprovedeno na oko 3.000 roditelja u SAD pokazalo je da majke obavljaju oko 71 odsto kućnih zadataka koji zahtijevaju mentalni napor.
To uključuje i poslove koji se spolja gotovo i ne primjećuju: praćenje školskih obaveza, planiranje obroka, provjeravanje zaliha u kući ili razmišljanje o tome šta će porodici biti potrebno narednih dana.
Profesorica Leah Ruppaner sa Univerziteta u Melburnu opisuje mentalni teret kao nevidljiv i stalan posao. Fizički posao se završi, ali razmišljanje o tome šta još treba uraditi može trajati cijeli dan.
“Ako moram da te podsjećam, teret je i dalje moj”
Upravo je to jedan od razloga zbog kojih žene često imaju osjećaj da partneri pomažu, ali da odgovornost ipak ostaje na njima.
Ako neko drugi opere veš tek nakon što ga zamolite, vi ste i dalje morali primijetiti da veš treba oprati, zapamtiti to i zatražiti pomoć.
Jedna od žena sa kojima je razgovarao BBC opisala je problem jednostavno: nije dovoljno samo obaviti zadatak, već neko mora biti osoba koja ga se prva sjeti.
Sličan primjer odnosi se na kuvanje. Nije dovoljno pitati partnera “šta ćemo večeras jesti”, jer i tada jedna osoba mora odlučiti šta će se jesti, provjeriti šta ima u frižideru i organizovati kupovinu.
Zašto žene češće preuzimaju tu ulogu?
Stručnjaci smatraju da dio odgovora leži u tradicionalnoj podjeli uloga, ali i u tome ko ranije preuzima veću odgovornost za djecu.
BBC navodi da žene u Velikoj Britaniji u pravilu koriste znatno duže roditeljsko odsustvo od muškaraca. Zbog toga često upravo majka postaje osoba koja najbolje poznaje raspored djeteta, školske obaveze, ljekarske termine i svakodnevne potrebe porodice.
Kada se jednom uspostavi takav obrazac, ostali članovi porodice počinju da se oslanjaju na osobu koja “sve zna”.
Tako se odgovornost može zadržati čak i nakon povratka žene na posao.
Teret se prenosi i na posao
Problem nije samo u umoru nakon radnog vremena.
Psiholozi upozoravaju da stalno razmišljanje o desetinama malih obaveza može dovesti do umora od donošenja odluka, problema sa snom, razdražljivosti i osjećaja da osoba nikada nije potpuno isključena.
Anita Klir, savjetnica za roditeljstvo, upozorava da se taj teret može prenijeti i na profesionalni život, posebno kada osoba pokušava da istovremeno održava karijeru i preuzima većinu odgovornosti kod kuće.
Rješenje nije da sve bude 50:50
Stručnjaci ne smatraju da svaka porodica mora matematički podijeliti svaku obavezu na pola.
Mnogo važnije je da se odgovornost podijeli tako da jedna osoba ne bude stalni “menadžer” porodičnog života.
To može značiti da jedan partner potpuno preuzme školsku administraciju, drugi planiranje hrane, dok se ostali poslovi dogovaraju prema mogućnostima i obavezama.
Važno je da osoba koja je preuzela zadatak ne čeka da joj druga osoba govori šta treba uraditi.
Kako smanjiti mentalni teret?
Stručnjaci savjetuju nekoliko jednostavnih promjena: otvoreno razgovarati o tome ko šta zaista prati, napraviti zajednički kalendar i podijeliti čitave grupe obaveza, a ne samo pojedinačne poslove.
Pomaže i odustajanje od dijela obaveza koje porodica zapravo ne mora da ima. Ne mora svaka poruka iz roditeljske grupe dobiti odgovor, niti svaka stvar mora biti organizovana do savršenstva.
Najvažnije je, kako ističu stručnjaci, da se nevidljivi dio posla učini vidljivim.
Jer razlika između “pomoći oko kuće” i ravnopravnog preuzimanja odgovornosti nije samo u tome ko će nešto uraditi, već i u tome ko će se toga sjetiti, isplanirati i pobrinuti da bude završeno.
