Šta kaže Tramp?
Predsjednik Donald Tramp ponudio je nekoliko različitih opravdanja za napade. Izjavio je kako je smatrao da se Iran sprema prvi napasti te da je cilj operacije bio ukloniti neposredne prijetnje Sjedinjenim Državama, njihovim vojnim bazama i saveznicima.
Za te tvrdnje nije ponudio detalje, a neke od njih nisu u skladu s izvještajima američkih obavještajnih službi. Tramp je takođe ustvrdio da bi Iran mogao razviti nuklearno oružje u roku od mjesec dana, ali ni za to nije pružio dokaze. Ta je izjava u suprotnosti s njegovim tvrdnjama iz juna, kada je rekao da je američka vojska već “uništila” iranski nuklearni program.
Predsjednička ovlaštenja
Pravni stručnjaci smatraju da napadi na Iran pomiču granice ustavnih ovlaštenja američkog predsjednika. Iako je prema Ustavu SAD predsjednik vrhovni komandant oružanih snaga i vodi spoljnu politiku, isključivo Kongres ima ovlaštenja da objavi rat.
Predsjednici iz obje stranke i ranije su naređivali vojne udare bez odobrenja Kongresa, pozivajući se na nacionalni interes, ali radilo se o operacijama manjeg opsega i trajanja. Čini se da Tramp sada testira tu granicu. I sam Tramp i Pit Hegset akciju su opisali kao rat, pri čemu ju je Hegset nazvao “najsmrtonosnijom, najsloženijom i najpreciznijom vazdušnom operacijom u istoriji”.
Tramp je najavio da bi operacija mogla trajati pet sedmica ili duže te upozorio da će biti i američkih žrtava. Za poređenje, Kongres je dao odobrenje za velike vojne operacije poput invazija na Avganistan 2001. i Irak 2003. godine za vrijeme administracije Džordža V. Buša.
Rezolucija o ratnim ovlaštenjima
Jedan od mehanizama kontrole predsjedničke moći je Rezolucija o ratnim ovlaštenjima (WPR) iz 1973. godine. Prema toj rezoluciji, predsjednik smije angažovati vojsku u oružanom sukobu samo ako je Kongres objavio rat, dao posebno odobrenje ili kao odgovor na napad na američku teritoriju ili vojsku.
Rezolucija nalaže predsjedniku da redovno izvještava Kongres, što je Trampova administracija počela činiti u ponedjeljak. WPR takođe propisuje da se neodobrene vojne akcije moraju prekinuti u roku od 60 dana, osim ako se taj rok ne produži.
Kongresu je omogućena i procedura za povlačenje vojske iz sukoba, a zastupnici iz obje stranke najavili su da planiraju takav prijedlog zakona staviti na glasanje ove sedmice. Ipak, malo je vjerovatno da bi takav prijedlog dobio dvotrećinsku većinu potrebnu za nadglasavanje Trampovog veta.
Uprkos tome, neki zastupnici smatraju da bi glasanje prisililo kolege da se javno izjasne o ovom pitanju u izbornoj godini. Pravni stručnjaci napominju da bi protivljenje javnosti moglo biti glavna prepreka Trampu u nastavku napada.
Pitanje međunarodnog prava
Pravni stručnjaci ističu da će mnoge zemlje smatrati ove napade neopravdanima prema Povelji Ujedinjenih naroda. Povelja nalaže da se države članice moraju suzdržavati od prijetnje ili upotrebe sile protiv drugih država.
Izuzeci su dopušteni kada Savjet bezbjednosti UN-a odobri upotrebu sile ili u slučaju samoobrane kao odgovora na oružani napad, ali nijedan od tih uslova tamo nije ispunjen.
Postoji i koncept preventivne samoobrane, koji bi Sjedinjenim Državama mogao dopustiti napad na Iran ako bi postojao dokaz o neposrednoj i nadmoćnoj prijetnji napadom. SAD ima pravo veta u Savjetu bezbjednosti UN-a, što Vašington štiti od mogućih rezolucija.
Uprkos tome, pravni stručnjaci upozoravaju da kršenje međunarodnog prava ima svoju cijenu. Na primjer, Ujedinjeno Kraljevstvo i Španija već su ograničile korištenje svojih vojnih baza za ove napade, navodeći kao razlog nedostatak opravdanja za sukob.
Da li je ubistvo Hameneija zakonito?
Zakonitost ubojstva Hameneija nije pravno jasno definisana, smatraju stručnjaci. Prema dostupnim informacijama, sam napad u kojem je ubijen Hamenei navodno je izveo Izrael, dok su SAD pružile obavještajnu i operativnu podršku.
Još 1981. godine republikanski predsjednik Ronald Reagan potpisao je Izvršnu uredbu 12333, koja zabranjuje bilo kojoj osobi koja radi za američku vladu ili u njeno ime da učestvuje u atentatima. Ta zabrana odnosi se i na američku obavještajnu zajednicu.
Međutim, pravni stručnjaci objašnjavaju da ubistvo vođe, koje bi se u miru smatralo atentatom, tokom oružanog sukoba može biti legitiman ratni čin. U slučaju Hameneija, zakonitost bi stoga zavisila od toga jesu li SAD bile u ratu u trenutku ubistva te je li on smatran vojnim vođom.
