Usamljenost je posljednjih godina prestala biti samo tema psihologije i međuljudskih odnosa. Svjetska zdravstvena organizacija danas je tretira kao važan javnozdravstveni problem, jer dugotrajna usamljenost i društvena izolacija mogu imati posljedice po mentalno i fizičko zdravlje.
Prema podacima SZO-a, oko jedne od šest osoba širom svijeta doživljava usamljenost. Posebno su pogođeni mladi ljudi: između 17 i 21 odsto adolescenata i mladih odraslih osoba navodi da su usamljeni.
I tu nastaje zanimljiv paradoks našeg vremena: nikada nismo bili tehnički povezaniji, a osjećaj bliskosti ne raste istim tempom.
Nije isto biti sam i biti usamljen
Čovjek može provesti nekoliko sati ili čak dana sam i pritom se osjećati sasvim dobro. Samoća nekada predstavlja izbor, odmor ili vrijeme koje želimo provesti bez drugih.
Usamljenost je nešto drugo.
Ona nastaje kada postoji razlika između odnosa koje imamo i odnosa koji su nam potrebni. Neko može imati porodicu, kolege, prijatelje i veliki broj kontakata na telefonu, a ipak osjećati da nema osobu kojoj može povjeriti ono što ga zaista muči.
Zbog toga broj ljudi oko nas nije dobar pokazatelj koliko smo usamljeni.
Važniji je osjećaj bliskosti.
Društvene mreže nisu jednostavan krivac
Bilo bi lako za sve okriviti telefone i društvene mreže, ali stvarnost je složenija.
Internet ljudima može pomoći da pronađu prijatelje, ostanu u kontaktu sa porodicom ili pronađu zajednicu kojoj pripadaju. Za osobe koje žive same, imaju ograničenu pokretljivost ili su daleko od svojih bližnjih, digitalna komunikacija može biti veoma vrijedna.
Problem nastaje kada virtuelni kontakt počne zamjenjivati gotovo sve druge oblike druženja.
Poruka nije isto što i razgovor licem u lice. “Lajk” nije isto što i osjećaj da nekome pripadamo. A veliki broj poznanstava ne znači nužno da imamo nekoga kome možemo pokucati na vrata kada nam je teško.
Upravo zbog toga stručnjaci sve više razlikuju broj društvenih kontakata od njihovog kvaliteta.
Mladi posebno osjećaju paradoks
Možda je najzanimljivije što usamljenost nije prvenstveno problem starijih ljudi, kako se često pretpostavlja.
SZO navodi da su upravo adolescenti i mlađi odrasli među grupama kod kojih je osjećaj usamljenosti najčešći. Procjene govore da gotovo svaki peti mladi čovjek redovno doživljava usamljenost.
To se događa u periodu života kada bi društveni život trebalo da bude najintenzivniji.
Mladi istovremeno imaju ogroman broj mogućnosti za upoznavanje drugih ljudi, ali i sve veći pritisak da budu dostupni, zanimljivi, uspješni i prisutni na društvenim mrežama.
Paradoks je očigledan: čovjek može svakodnevno gledati šta rade njegovi vršnjaci, a istovremeno imati osjećaj da nigdje zaista ne pripada.
Gradovi puni ljudi, a sve manje bliskosti
Promijenio se i način na koji živimo.
Sve više ljudi živi u gradovima, porodice su manje, ljudi se zbog posla često sele, a komšijski odnosi koji su nekada bili sastavni dio svakodnevnog života nisu svuda ostali isti.
Nestaju i neka mjesta na kojima su se ljudi nekada prirodno susretali.
Kafići, sportski klubovi, lokalne prodavnice, radna mjesta, škole i različite komšijske aktivnosti nekada su stvarali situacije u kojima ljudi nisu morali posebno planirati druženje. Jednostavno bi se sreli.
Danas je mnogo toga organizovano i zakazano unaprijed.
Čak i susret sa prijateljima često zahtijeva dogovor, usklađivanje rasporeda i nekoliko poruka.
Zašto usamljenost može postati zdravstveni problem
SZO upozorava da društvena izolacija i usamljenost mogu ozbiljno uticati na zdravlje. Povezane su sa većim rizikom od depresije, anksioznosti i kognitivnog pada, ali i sa fizičkim zdravstvenim problemima.
To ne znači da je svaka osoba koja se ponekad osjeća usamljeno bolesna.
Usamljenost je normalan dio ljudskog iskustva. Može se pojaviti nakon preseljenja, prekida veze, gubitka bliske osobe, promjene posla ili neke druge velike životne promjene.
Problem nastaje kada osjećaj traje dugo i postane dio svakodnevnog života.
Tada čovjek može početi izbjegavati upravo ono što mu je potrebno. Društveni susreti postaju naporni, raste strah od odbijanja, a povlačenje dodatno smanjuje mogućnost da se izgrade novi odnosi.
Tako nastaje začarani krug.
Možda nam ne treba više ljudi, nego više bliskosti
Najzanimljiviji dio priče o usamljenosti možda je upravo u tome što rješenje nije nužno u tome da čovjek ima više prijatelja.
Nekome su dovoljna jedna ili dvije osobe sa kojima može biti potpuno opušten.
U vremenu u kojem se društveni život često mjeri brojem pratilaca, kontakata, fotografija i poziva, pitanje koje se sve češće postavlja glasi: koliko ljudi zaista poznajemo – i koliko njih zaista poznaje nas?
To je mnogo teže izmjeriti od broja prijatelja na društvenoj mreži.
I možda upravo tu leži jedan od paradoksa modernog života: tehnologija nam je omogućila da gotovo nikada ne budemo nedostupni, ali dostupnost nije isto što i bliskost.
A čovjeku, izgleda, za osjećaj pripadnosti nije potrebno da bude povezan sa svima.
Potrebno mu je da se osjeća povezanim sa nekim.
