Tko je multimilijunaš koji želi kupiti ruski udjel u Agrokoru?

Roditeljski dom napustio je sa 17, prvi milijun zaradio s 26, zovu ga Đavolji general, a zbog njega u Švicarskoj postoji – Lex Pecik.

Nisam, na žalost, u rodu s njim. Čim sam pročitao vijest da želi kupiti Agrokor, odmah sam se išao raspitati jesmo li u rodu. Nismo… Nije iz Drenovca – razočarano će Drenovčanin koji dijeli isto prezime s Ronnyjem Ljubomirom Pecikom (57), austrijskim biznismenom, jednim od najbogatijih Hrvata koji se ovih dana našao u medijima kao mogući kupac udjela ruskog Sberbanka u Agrokoru. Poslovni dnevnik objavio je da bi se mogao uključiti u konzorcij koji bi otkupio Sberbankov udjel, što je navodno već i prezentirano mirovinskim fondovima. Tko je taj Ronny Pecik?

Rodom je, kako je objavljeno, iz Varaždina, a ta informacija bila je dovoljna da mnogima s prezimenom Pecik na varaždinskom području poraste adrenalin i raspiri se mašta. U Varaždinskoj županiji više je obitelji Pecik, a mi smo metodom eliminacije došli do čovjeka iz Varaždinskih Toplica koji je u rodu s milijunašem. No, nije bio razgovorljiv.

– Hvala lijepa i živjeli! – rekao je i poklopio slušalicu.

Biznismen je, dakle, rodom iz Varaždinskih Toplica i zagorski je zrak prvi put udahnuo 4. ožujka 1962. godine, no već kao četverogodišnjak odselio se s majkom, očuhom i dvojicom braće u Austriju, u mali stan u bečkom 20. okrugu, pokraj Dunava. Majka je bila na ispomoći u bolničkom laboratoriju.

– Odrastao sam s majkom s mnogo izreka. Još su mi u sjećanju i pomažu mi u nekim situacijama – rekao je kasnije i dodao da ga je majka naučila da čovjek mora raditi dok je živ.

Sukobi s očuhom

Zbog čestih svađa i sukoba s očuhom koji ga je vidio kao keramičara, još dok je bio maloljetan, sa 17 godina, zauvijek je otišao iz roditeljskog doma, a i rano se, prema današnjim kriterijima, oženio i postao otac, s tek 20 godina. Očuh mu je, kad je odlazio, posprdno rekao da će se vratiti za četiri tjedna. No, nije. Pisalo se da je zbog sedam jedinica pao četvrti razred realne gimnazije i na kraju završio školu za električara za visoke napone.

– Obrazovanje je važno. Možete ga dobiti na sveučilištu, što si u to vrijeme nisam mogao priuštiti, ili ga možete dobiti kroz životno iskustvo – prenijeli su austrijski mediji njegovu izjavu.

Studirao je pravo šest mjeseci, no odustao je. Prošao je obuku za rad s računalima, radio je kao konobar dvije i pol godine da bi prehranio obitelj, kao perač posuđa i radnik na benzinskoj crpki, zaposlio se u IBM-u pa u Länderbanku preko kojeg je jedno vrijeme radio u New Yorku iz kojeg se vratio u Beč jer “voli srednjoeuropsku kulturu”, pa u Bank Austriji od 1989. do 1992. godine… Prvih milijun šilinga zaradio je do 26. godine. Prve dionice s kojima je trgovao 1986. kupio je za 15.000 austrijskih šilinga i prodao ih nakon tri mjeseca uz 50 posto zarade. Odlično mu je išlo mešetarenje na burzi. Profit se samo slijevao. Sudjelovao je i u osnivanju austrijske Burze opcija. Tri godine zaredom bio je najbolje plaćeni bankar u Austriji. Kupio je jednu manju banku, proširio biznis i na čeličanu, a potom je kupio i udjel u Telekom Austriji u kojem je bio drugi najveći dioničar, da bi ga potom prodao meksičkom milijarderu Carlosu Slimu, svojedobno najbogatijem čovjeku na svijetu. Vrtjeli su se iznosi od kojih lako zaboli glava. Pecikovo se ime veže uz tvrtke Boehler-Uddeholm, VA Technologie, Unaxis Holding, Sulzer…

– Sve što imam stekao sam vlastitim radom, a novac koji ulažem je moj, a ne tuđi, kao i rizik u koji se upuštam. Smatram se korektnim igračem i uvijek tražim win-win situaciju kako bi obje strane bile zadovoljne. Stoga pri preuzimanju tvrtki posebice pazim da nijedan dioničar zbog mijenjanja vlasničke strukture ne pretrpi štetu, i nijedan, vjerovali ili ne, nije oštećen, nego je s nama zajedno zaradio. A kad smo kod zarade, na nju plaćam golem porez državi, i to na vrijeme, čemu se posebno vesele austrijski porezni organi. Moj interes uglavnom je fokusiran na tvrtke ili kompanije koje su podcijenjene ili imaju loš menadžment koje jeftino kupujem, a potom za njih tražim jakog partnera kojem ih prodajem i tako zarađujem. Ako se traži stabilan, dugoročan strateški partner u privatizaciji, uvijek se gleda kvalitetnom igraču omogućiti da preuzme većinski udjel jer mu se time iskazuje povjerenje i otvara prostor da razvije kompaniju i tržište. Pritom mi je neobično važno da u tvrtki u kojoj imam udio imam i što reći. Ma kako to zvučalo banalno, novac je za mene sredstvo do cilja i nije mi na prvom mjestu, nego vizija i ljudi. Zato mi je neobično važno da svakom čovjeku mogu pogledati u oči. Imam posve čistu savjest jer moj je život vrlo transparentan – rekao je u intervjuu Večernjem listu 2014. godine.

U Varaždinskim Toplicama više poznaju njegova brata, koji je također zaplivao poduzetničkim vodama.

– Da, ima deset godina starijeg brata koji živi ovdje u Toplicama. Ljubomira sam u 20 godina vidio možda samo dva puta. Upoznali smo se i razmijenili nekoliko rečenica. Koliko se sjećam, nikad nije bilo govora o tome da bi nešto investirao u ovom gradu – kaže predsjednik Gradskog vijeća Varaždinskih Toplica Franjo Prstec.

Peciki, kažu Topličanci, potječu iz obližnjeg sela Svibovca. Topličanci s kojima smo razgovarali kažu da znaju da je Ljubo uspio u Austriji i da se bavi trgovanjem dionicama.

– Bilo bi lijepo od njega da nešto uloži u ovaj kraj, možda u neki hotel ili tvornicu, da imaju gdje ljudi raditi. Nek’ zvadi lovu! – kaže nam mještanin gradića s oko 6300 stanovnika.

Poznavao je Ljubomirova oca Štefana koji je pokopan na gradskom groblju potkraj 70-ih godina. U intervjuu Večernjaku Pecik je rekao da se ne vidi kao špekulant. On je više aktivni dioničar koji obožava rizik, brzo razmišlja, radi iz zadovoljstva i apolitičan je.

– Mojem uspjehu doprinosi i hrvatski mentalitet, buntovnost, borbenost, emocionalnost, jaki živci te sklonost rezervnim opcijama – rekao je.

Kupuje, objasnio je, dionice loše vođenih tvrtki i poduzeća ispod cijene, postavlja ih na noge i prodaje.

– Kad sam prije nešto više od dvije godine kupio jedinstvenu i kao kulturni spomenik zaštićenu zgradu Bank Austria UniCredita u Beču za 125 milijuna eura, rekli su mi da nisam normalan. Prije nekoliko mjeseci prodao sam je za 160 milijuna eura – otkrio je 2016.

Puno putuje, a imao je i svoju flotu od dvadesetak zrakoplova kompanije Amira-Air, čiji su klijenti bili iz rubrike “bogati i slavni”, poput britanskog princa Williama i Kate Middleton, Angeline Jolie, Brada Pitta i Whitney Houston. Austrijski mediji objavili su 2016. da je Pecik Amiru-Air prodao prijatelju, trostrukom svjetskom prvaku u Formuli 1 Nikiju Laudi.

Htio kupiti dio Podravke

– Spreman sam za ulaganja u Hrvatsku. Znanici iz Zagreba, koja me je ovih dana posjetila u Beču, već sam rekao da mi prikupi dodatne informacije. Blagajna je puna, čekam ozbiljnu priliku – izjavio je nakon prodaje flote. Prije osam godina bio je zainteresiran za kupnju 10,6 posto Podravke, ali nije uspio.

Pohvalio se i jahtom u Zadru i nekoliko sportskih automobila, među kojima je i Bentley. Želio si je priuštiti ono o čemu je sanjao kao dječak. Nosi skupe satove, igra golf i šah. Mediji su popratili prodaju koncerna Oerlikon koji je, kako kaže, preuzeo 2004. sa 6000 zaposlenih i gubicima, da bi od njega stvorio uspješnu tvrtku s 45.000 zaposlenih i prodao ga ruskom magnatu Viktoru Vekselbergu. U Švicarskoj su njega i Vekselberga teretili za kršenje zakona o financijskom trgovanju tijekom nadmetanja za kupnju jedne tvrtke, no oslobođeni su optužbi.

– Ponosan sam što su nakon toga Švicarci zbog mene mijenjali zakon, pa postoji i lex Pecik – pohvalio se.

U niski njegovih izjava su i “ne kupujem jeftino, ali ne kupujem krivo”, “morate biti iskreni prema sebi”, “novac mi je apstraktna stvar”, “imam vrlo odane zaposlenike, ali i mnogo kritičara u svojem okruženju, i to je dobra stvar”…

Austrijski mediji češće ga prate od hrvatskih pa je tako Wiener Zeitung objavio članak o sinu migranata pod naslovom “Od električara do multimilijunaša”. Pisalo se i o bankrotima i o njegovu poslovnom partneru Hrvatu Mirku Kovatsu, kojeg je upoznao kad je radio u banci. Kovats mu je bio klijent, sprijateljili su se i zajedno kupovali poduzeća. Razišli su se zbog različitog gledanja na budućnost švicarskog Oerlikona pa je Kovats prodao svoj udjel i posvetio se A-Tec grupi (Kovats je prije sedam godina bio zainteresiran za ulaganje u riječko brodogradilište 3. maj preko tvrtke Crown Investment, no zapelo je oko insolventnosti, a i škverani su se pobunili jer su se bojali da će austrijski investitor tu graditi energetska postrojenja).

Negdje u vrijeme razdvajanja poslovnih partnera, Pecik dobiva nadimak “Đavolji general”. Nije isključeno da mu ga je nadjenuo prijatelj. Surađivao je i s poslovnim partnerom Georgom Stumpfom.

O ulaganjima u Hrvatsku prije pet godina rekao je da je pokušavao više puta, no prošla ga je volja kad se suočio s tvrdom hrvatskom birokracijom. Uredno i na vrijeme plaća porez i ne želi se služiti trikovima. Rekao je da je želio kupiti kućicu sa zemljištem u blizini zadarske marine, za koju je vlasnik tražio da iskešira 150.000 eura. Nakon što je pristao i mislio da je sve riješeno, pojavila se druga osoba koja je za isti objekt tražila 1,1 milijun eura. I na to je pristao, da bi se pojavila i treća osoba koja je tvrdila da je vlasnik nekretnine i, namirisavši “krv”, zatražila čak 1,5 milijuna eura. I to si je Pecik mogao priuštiti, no zainatio se i “otkantao” ih.

Žalio se na birokratske barijere, neriješene imovinskopravne poslove, nesređenu gruntovnicu i pravnu nesigurnost ulaganja. Hrvatsku jako voli. Hrvatska i Austrija dvije su mu najdraže države, a sve ostalo je “ostatak svijeta”. Dolazi na ljetovanja, a omiljeno mjesto za opuštanje mu je Park prirode Telašćica na Dugom otoku.

Prije dvije godine Reuters je objavio da je Erste Group Bank Peciku prodala deset posto udjela u kompaniji koja se bavi nekretninama S Immo za oko 107 milijuna eura.

Uživa u ulozi djeda

Najvećim uspjehom drži to što ga novac nije promijenio, ima divnu obitelj, suprugu, dva sina od 36 i 17 godina. Uživa i u ulozi djeda. Vikende voli provoditi s obitelji i prijateljima uz roštilj. I dalje puno radi. Geslo mu je – tko se odmara, hrđa!

– Neobično mi je važno i to da je siromašan “gastarbajterski” sin koji nikada nije zaboravio svoje hrvatske korijene i odakle potječe javno pokazao Austrijancima i svima onima koji su mu se rugali da je dotepenac, unatoč siromaštvu u kojem je živio, uspješniji od njih – poručio je.

U jednom TV intervjuu rekao je da bi volio doživjeti starost. Obiteljski mu je liječnik mu rekao da nijedan njegov pacijent nema veći rizik od srčanog udara. I što je učinio?

– Promijenio sam liječnika. Novi je liječnik rekao da nije tako loše…

(Večernji list)

Facebook Komentari

Pročitajte još

Popularno