U 14 emocijama nabijenih pjesama Dino je sažeo proživljena osjećanja, uspone i padove… sve ono što nosi život.
Rođeni Mostarac, koji se kao izbjeglica s porodicom doselio devedesetih u Minhen, u Austriji živi od 2005. gdje je osnovao i svoju porodicu. S njim smo razgovarali o životu u Austriji, albumu prvijencu i značenju muzike u njegovom životu.
Od kada živiš u Austriji i uopšteno, kako je tebi u dijaspori?
U Austriji sam od 2005. godine, ali mi se zbog činjenice da je to isto govorno podrčuje kao i Minhen, nekako čini da sam duže tu. Novinarka N1 mi je, prilikom gostovanja u njihovom jutarnjem programu, otkrila kako većina građanki i građana BiH sanja kako će jednoga dana živjeti u Beču, tako da ispada kako ja, neskromno rečeno, upravo živim san prosječnog građanina BiH (smijeh). Inače, jedna od nuspojava obitavanja u dijaspori je nelagodno pitanje „kako je tamo?“. Ako kažeš da je loše, ispada da lažeš, ako kažeš da je dobro, ispada da se hvališ… Tako da je najpametnije da kažem kako je meni ovdje – onako.
Kada se rodila ljubav prema muzici, a kada odluka da snimiš album?
Prije svega, zajednička im je slučajnost. Muzika definitivno spada u kategoriju stvari koje ne možeš isplanirati, ona se jednostavno desi, a na tebi je da naučiš da se nosiš sa slučajnostima. Nikada ne znaš kuda te takav put vodi, ali znaš da te vodi, pa si na neki način i prinuđen da njime koračaš. Ja negdje imam fotografiju na kojoj sam ja, u svom višemjesečnom izdanju kao beba i pored mene u ljubičasto presvučen klavir prijatelja mojih roditelja. Nisam siguran, ali mislim da je to bio moj slučajan momenat, u kojem sam odlučio da krenem tim slučajnim putem. Klavir je obilježio dosta važnih momenata u mom životu, on je jedina stvar koju smo sačuvali u ratu, njega sam svirao par sati prije nego što sam, vjerovatno zauvijek, napustio Mostar. Ali, njega svira i moja kćerka, dok ga sinovi, zbog uzrasta, još uvijek tek obilaze.
Možeš li nam reći nešto više o “Anhedoniji”?
Anhedonija je izraz koji sam pronašao slučajno, suprotno hedonizmu, on predstavlja nemogućnost uživanja u životu, stanje osjećajne i emocionalne povučenosti, obamrlosti i indiferentnosti. Ja sam u jednom momentu zaista i osjetio nešto veoma slično tome, tako da je bilo neminovno da pjesmu nazovem baš tako, a, prije svega zbog neobičnosti, i album.
Nemoguće je ne prepoznati čiste emocije i iskrenost u tvojim pjesmama, koliko je tebi teško ili lako ogoliti osjećanja i podijeliti ih s drugim ljudima u formi muzike?
Moram da priznam kako na početku nisam bio svjestan tog ogoljenja. Tek slušajući gotove pjesme krenuo sam da se prepoznajem u njima. Ponekad vam je potreban odlazak psihologu, kako bi vam on objasnio zbog čega ste nešto rekli ili učinili. Meni je bila potrebna pjesma.
S obzirom da si snimio spotove za pjesme Pola i Budi tu, vjerovatno su ti posebne po nečemu?
Moj dobar prijatelj i ujedno i producent Mahir Sarihodžić veli kako je prvi album jedini album bez računice. Pjesme “Budi tu” i “Pola” su se nekako, same po sebi, izdvojile kao numere žedne video verzije. I eto, talimo tu žeđ.
Spotovi su snimani na području bivše Jugoslavije, kakvo je iskustvo? Hoćeš li nešto snimiti i u Austriji?
Muzika je, srećom, nešto što ne poznaje granice, tako je potpuno svejedno gdje snimaš pjesmu ili spot, bitna je samo dobra sinergija. Austrija ima sjajnih jezera, koja itekako mogu prikazati neke emocije iz mojih pjesama, tako da je sve moguće…
Živiš u Austriji, a pjevaš na maternjem, da li je tu ikada bilo dvojbi, da li imaš ambiciju da tvoja muzika dopre i do Austrijanaca?
Za ono čime se ja bavim su potrebne dvije stvari. Maternji jezik i instrument. I, srećom, ni jedno ni drugo ne poznaje granice, tako da je potpuno svejedno na kojoj se ja geografskoj dužini ili širini nalazim, dok ukrašavam maternji sa instrumentom koji sviram… Mislim da su moje pjesme melodične priče, tako da ih bez poznavanja jezika možeš tek naslutiti, samim tim ne mislim da ih austrijska publika može razumijeti. Postoje žanrovi, od sevdaha do trube, koji prelaze granice, ali ja imam taj svoj ćošak i stvaram sebi sličnim ljudima…
Muzičari kažu da nikad gore nisu živjeli pop i rock muzičari, da li te to brine sada kad si jedan od njih?
Moja je prednost da ne živim od muzike, tako da imam taj luksuz da budem svoj, ne podilazim trendovima, a najmanje nevremenu u kojem živimo… Jako mi je žao što ne postoji još mnogo više ljudi sa sličnim luksuzom, jer ne fali kreativnih ljudi sa ukusom, više vremena u kojem oni stoje u prvom planu.
Kada će te moći slušati publika u BiH, a kada u Beču?
Nadam se brzo.
(Dunav.at)
