Fotografije jugoslovenskih gastarbajtera: “Svi smo otišli na godinu, dve i onda malo po malo i prođe ceo život”

“Plačem, plačem i srce me boli
daleko je sve što tamo volim
imam para i sve je bogato
al’ je Juga moje pravo zlato”
– Silvana Armenulić

Ovo su samo neki od stihova koji mogu da pogode suštinu odnosa Jugoslovena gastarbajtera prema domovini dok su radni vijek provodili na privremenom radu u zemljama Zapadne i Sjeverne Evrope. To i ne treba posebno da čudi jer je pjesmu “Jugo, moja Jugo” napisala jedna gastarbajterka.

Prije preko 50 godina, 1966, Jugoslavija je bilateralnim sporazumom sa Austrijom regulisala pitanja zapošljavanja radnika. Tako je prije pola vijeka stvorena generacija jugoslovenskih gastarbajtera koja je u velikoj mjeri oblikovala sudbinu zemlje.

Album kluba Jugoslovena Jedinstvo, Beč, 1972, Poklon Josipu Brozu, Fond MIJ

Izložba Muzeja istorije jugoslavije “Jugo, moja Jugo” (održana na 50-godišnjicu ovog sporazuma) bavila se upravo sudbinama ljudi koji su bili spremni da napuste domovinu u nadi za boljim životom. Kustoskinja muzeja i jedan od autora izložbe Aleksandra Momčilović Jovanović za Vice je objasnila kako je ovaj život izgledao u praksi:

„Najisplativije je bilo da se deca ostave ovde sa babom i dedom ili rodbinom, jer su onda roditelji mogli u potpunosti da se posvete radu. Često su radili više od jednog posla i onda bi sve pare slali nazad.“

Kako je Aleksandra objasnila, gastarbajteri sa kojima su bili autori izložbe pričali su da su najčešće tek sa penzijom dočekali da se vrate u svoju zemlju, ali to nikako nije bio prvobitni plan:

„Jedna baka sa kojom smo pričali je rekla: ‘Eto, mi smo svi otišli na godinu dana da kupimo traktor, deo za auto, da uložimo u imanje. Da nam je tada neko dao da potpišemo da idemo na trideset godina, garantujem da niko ne bi potpisao. Svi smo otišli na godinu, dve i onda malo po malo i prođe ceo život.'“

Iako je decenijama od nastanka izraz gastarbajter dobio pogrdno značenje, sama etimologija mu je prilično dobroćudna. Gosti-radnici su ljudi koji su, tokom 60-ih i 70-ih godina, iz siromašnijih zemalja odlazili u inostranstvo sa idejom da u što kraćem vremenskom roku zarade dovoljno novca i vrate se u domovinu sa kapitalom. Većina gastarbajtera nije namjeravala da se asimiluje u novu sredinu pa su održavali vrlo prisne odnose sa sopstvenom zemljom i drugim ljudima koji su dijelili istu sudbinu. A ni te sredine nisu tuđine prihvatale otvorenih ruku.

Screenshot_1

Screenshot_2

Jugoslovenski radnici, kao i ostali strani radnici u Austriji i SR Njemačkoj, bili su prinuđeni da iznajmljuju stanove u starim oronulim zgradama, koje niko od domaćeg stanovništva nije želio da uzme u zakup. Sve ankete su ukazivale da većina građana ne želi da ima stranca za komšiju, a na mnogim restoranima je bio istaknut natpis “zabranjeno za gastarbajtere”, dok su u drugima bile odvojene prostorije “za Kolariće” kako im je bio univerzalni naziv.

S obzirom na to da je početkom 70-ih u Beču bilo zaposleno oko 70.000 Jugoslovena, otvarani su i klubovi u kojima su radnici-gosti provodili slobodno vrijeme. Jedan od tih je i “Jedinstvo” iz Beča. Fotograf Jovan Ritopecki je bilježio svakodnevni život radnika okupljenih oko ovog kluba.

Screenshot_3

Gastarbajteri slali lično Titu za rođendan pisma i poklone, ali nije svaka sudbina privremenih radnika bila u skladu sa državnim planom:

„Ono što ih sve vezuje je Jugoslavija. Oni su oaza, niša jugoslovenstva. I dalje su vezani za ono što je bilo kada su odlazili i najemotivnije reaguju na pitanja o raspadu i staroj zemlji“, objasnila je Aleksandra.

„Međutim, ima i onih koji zameraju Titu što je izvezao radnu snagu, koji su nesrećni zbog toga što nisu mogli ovde da zarade nego su odlazili preko. I to nema veze sa time da li su u inostranstvu uspeli ili ne, prosto su mišljenja da je sve to bilo samo privremeno rešenje koje je bilo loše po zemlju, ali i njihove živote“, zaključuje Aleksandra.

Screenshot_4

(vice.com/Marko Ignjatović)

Pročitajte još

Popularno