Miroslav Prstojević: Ljubav prema knjizi nadjačala pravnu struku

Nedovoljno je riječima opisati toplinu koja vam zagrli srce kada uđete u knjižaru ,,Mi“ koja se nalazi na adresi Burggasse 84 u Beču. Po ulasku zazvone zvončići na vratima, a iz druge prostorije začuje se dobro poznati glas gospodina Miroslava Prstojevića.

Ova knjižara, koja u Beču postoji od 1995. godine, prožima se kroz dvije prostorije koje su popunjene policama knjiga, na kojim možete da pronađete kako modernu literaturu, tako i antikvitete. Gospodin Prstojević je za dunav.at pričao o svome životnom putu, prijateljstvima te ljubavi prema knjigama.

“Rođen sam u Trebinju, onda sam godinu dana živio u Banatu, poslije toga u Taurusu, Danilogradu, Titogradu, sedam godina u Osijeku, četiri godine u Slavonskoj Požegi, Beogradu i Novom Sadu i 25 godina u Sarajevu. Moj otac je bio vojno lice, tako da sam se selio sa očevim koferima, a u gradove Novi Sad, Beograd i Sarajevo, kasnije i Beč, sam se selio bez njegovih kofera (smijeh). Završio sam Pravni fakultet, ali sam studirao pravo zato što sam htio tu vrstu obrazovanja, ne sa namjerom da radim kao pravnik. Nikada nisam ni radio kao pravnik. Mnoge ostale stvari čovjek može sam da nauči, ali taj dio oko prava, čovjek ne može sam da nauči, i tu mu treba fakultet. Kroz život sam promijenio dosta gradova”, priča Prstojević.

Ljubav prema knjigama je u njemu postojala oduvijek, a kako kaže, bio je logičan slijed da otvori knjižaru upravo zbog te ljubavi.

“Nakon dolaska ovdje u toku rata, supruga je uspjela da dobije radnu dozvolu jer je radila kao advokat u Sarajevu, pa je iskoristila tu mogućnost u austrijskom zakonodavstvu da diplomirani pravnici iz Jugoslavije mogu obavljati praksu u Austriji, i nakon toga je dobila radnu dozvolu. Austrijanci su tada imali zakonsku odredbu da ako jedan član porodice ima radnu dozvolu, drugi član ne može da je dobije. Ona je željela da i ja odradim tu sudsku praksu, međutim meni je to bilo suludo jer me to apsolutno nije zanimalo i onda sam vidio da ima mnogo naših ljudi ovdje i došao sam na ideju da otvorim knjižaru. Nekoliko mjeseci sam čekao da se papirologija završi, ali kako je moja supruga dobila radnu dozvolu, ona je uzela papirologiju u svoje ruke i završila taj čitav postupak legalizacije poslovanja knjižare u jako kratkom periodu. Na početku sam imao svega dva kofera i jedan pun gepek knjiga, i tako je to i krenulo”, prisjeća se naš sagovornik.

Najveći pečat na srcu ovog gospodina ostavilo je Sarajevo, kojem je posvetio i svoje tri od četiri knjige. Jednu je posvetio prekrasnom Mostaru.

“Sarajevo je grad koji sam ja htio da upoznam, došao sam tu da studiram, upoznao sam ga, zaljubio se u Sarajku (smijeh), a najviše me zanimao grad zbog slojeva prošlosti koji su vrlo dugi i zanimljivi. Moja supruga se šali kada kaže da sam joj ja pokazao Sarajevo iako je ona tamo rođena. Zuko Džumhur mi je to jednom prilikom objasnio, kada mi nije uspijevalo da završim svoju knjigu ‘Zaboravljeno Sarajevo’. Rekao je: ‘Miroslave, daj mi da pročitam to što si napisao, a zapamti, građani jednog grada nikada ne znaju toliko o njemu kao onaj ko je došao u taj grad. Jer onaj ko dođe u taj grad stalno se pita zašto su određene stvari tu.’ Isto sam to spoznao u Beču, i stalno tragam za različitim odgovorima. Tu, nedaleko od knjižare, je do prije dvije godine bila meni najdraža spomen ploča u Beču. Ona je bila na plastičnoj foliji i djelovala je kao prava spomen ploča, a na njoj je pisalo: ‘U ovoj kući, na svom trećem putovanju za Prag, određene godine, Wolfgang Amadeus Mozart nije prenoćio (smijeh)’. Ovaj dio grada je poznat po umjetnicima i galerijama, i tu živi taj alternativni dio Beča, i tako da je ta ploča i odgovarala ambijentu. Isto tako se na tri minute odavde nalazi kuća u kojoj je posljednih dvadeset godina svog života živio Gustav Klimt, i tu je umro. Na četiri minute odavde je kuća gdje je Otto Wagner radio i stvarao punih 10 godina, u blizini je i jermenski samostan gdje su štampali i Vuk, Branko, Njegoš. Posvuda možete da pronađete dijeliće istorije”, ističe Prstojević. 

Umjetnici, pisci i stvaraoci kao što su Miroslav Antić, Momo Kapor, Zuko Džumhur, Marko Ristić su samo neka od imena sa kojima je Miroslav bio prijatelj i kolega.

“Ja sam kao student počeo da objavljujem novinske tekstove, novele, svega nekoliko svojih pjesama. To je studentski period, a ja kao student i srednjoškolac sam maštao da odem u zatvor da bih mogao da čitam koliko hoću (smijeh). Baveći se novinarstvom i grafičkim dizajnom nekoliko godina, počeo sam da uređujem i neke knjige, da bi se u neko doba opredijelio za izdavačku djelatnost ‘Oslobođenja’ na mjestu zamjenika glavnog urednika, a poslije toga na mjestu glavnog i odgovornog urednika i da onda uređujem knjige. Ja sam kriv za mnoge knjige Krleže, Rodoljuba Čolakovića i za izabrana djela Derviša Sušića a takođe sam objavljivao mnogo memoarskih knjiga. Tu je jedna široka lepeza, da bi rat prekinuo nešto što nisam uspio da realizujem, ali su onda realizovali drugi, a to su izabrana djela Miroslava Antića. Za njegovog života sam sa njim napravio dogovor da objavim njegova djela. Tu se nalazi i knjiga ,,Antiću u spomen“, gdje je tekst koji sam napisao poslije Mikine smrti. Takođe sam sarađivao sa Markom Ristićem, i to je rat prekinuo, a ja sam želio da objavim njegov dnevnik, koji je zapravo nadrealistički dnevnik”, kaže Prstojević. 

Njegove četiri knjige takođe možete pronaći u knjižari ,,Mi“, koje sa oko još 13 000 naslova krase ovu predivnu knjižaru.

“Pred rat je objavljena knjiga ‘Zaboravljeno Sarajevo’, malo vremena je bilo za život te knjige, jer  je nedugo nakon objave počeo rat. U njoj se nalazi oko 500 razglednica iz austrougarskog perioda koje su u vezi sa Sarajevom, a ispod svake razglednice piše ko je izdavač. U ratu sam odlučio da napravim jednu šetnju kroz devet krugova, samo prvih devet mjeseci rata, jer sve ostalo je ponavljanje. Tu se nalaze radio vijesti i fotografije kojih ima oko 400. Izabrao sam ih od osam sarajevskih fotografa koji se meni dopadaju, jer svakih od njih ima svoje specijalizacije i ono što voli da fotografiše. U ratnim uslovima dvije žene su te rukopise prevele na engleski i njemački, a Dževad Hozo je uradio grafički dizajn. Međutim, onda je bio problem kako da  izađem sa tim rukopisom iz Sarajeva ali sam uz pomoć dvojice diplomata i moga prijatelja Dževada Tašića, nakon dugog perioda, to i uspio”, kaže Prstojević.

Izdvojio je i nekoliko pisaca koji su njemu posebno dragi.

“Krleža, Mika Antić, Marko Ristić, Derviš Sušić a od savremenih autora volim Radeta Konstantinovića i njegovu knjigu ‘Filozofija Palanke’, za koju smatram da je najbolja knjiga 20. vijeka objavljena na prostoru bivše Jugoslavije. Takođe volim i Vladimira Pištala koji je za roman o Tesli osvojio Ninovu nagradu, a tu su još Miljenko Jergović, Dubravka Ugrešić, Dragan Velikić, Vladislav Bajac, Nenad Velikčković, kao i još mnogi”, navodi Prstojević. 

(dunav.at, foto: kadifolo.wordpress.com)

Facebook Komentari

Pročitajte još

Popularno