Ovako situaciju ocjenjuje Robert Kagan u svojoj analizi za ugledni američki list The Atlantic. Kagan je stalni saradnik ovog magazina, viši naučni saradnik na Institutu Brookings i autor knjige Pobuna: Kako antiliberalizam ponovo razdire Ameriku.
Sadržaj teksta
Strateški poraz koji se ne može popraviti
Poraz u sadašnjem okršaju s Iranom biće sasvim druge naravi. On se ne može popraviti, a ne smije se ni ignorisati. Neće biti povratka na stare postavke, niti će se dogoditi neki konačni američki trijumf koji će poništiti ili nadvladati učinjenu štetu.
Ormuski moreuz više nikada neće biti “otvoren” na način na koji je nekad bio. Kontrolom nad moreuzom, Iran izranja kao ključni igrač u regiji i jedan od presudnih faktora u svijetu. Položaj Kine i Rusije, kao iranskih saveznika, dodatno je ojačan, dok je uloga Sjedinjenih Država bitno umanjena, ocjenjuje analitičar Atlantica, prenosi index.hr.
Ne samo da rat u Iranu nije dokazao američku nadmoć, kako su zagovornici rata uporno tvrdili, nego je razotkrio Ameriku kao nepouzdanu i nesposobnu dovršiti ono što je započela. To će pokrenuti lančanu reakciju širom svijeta dok se i prijatelji i neprijatelji budu prilagođavali američkom neuspjehu.
Režim koji je preživio bombe, preživjeće i blokadu
Predsjednik Tramp voli pričati o tome ko drži “karte u rukama”, ali nije jasno da li mu je ostala ijedna dobra za odigrati. Sjedinjene Države i Izrael nemilosrdno su tukli Iran 37 dana s razornom učinkovitošću, ubili su velik dio državnog vrha i uništili glavninu vojne sile, a ipak nisu uspjeli srušiti režim niti iznuditi i najmanji ustupak.
Sada se Trampova administracija nada da će blokada iranskih luka postići ono što vojna sila nije uspjela. To je, naravno, moguće, ali režim koji nije kleknuo nakon pet nedjelja neprestanih vojnih udara neće popustiti ni pod ekonomskim pritiskom.
Osim toga, iranska vlast se nimalo ne boji bijesa vlastitog naroda. Kako je nedavno primijetila stručnjakinja za Iran Suzanne Maloney: “Režim koji je u januaru klao vlastite građane kako bi ušutkao prosvjede sada je potpuno spreman nametnuti im i najteže ekonomske muke”.
Novo bombardovanje neće postići baš ništa
Neki zagovornici rata stoga pozivaju na nastavak vojnih udara, ali ne znaju objasniti kako će novi krug bombardovanja postignuti ono što 37 dana bombi nije uspjelo. Dodatna vojna akcija neizbježno će natjerati Iran na odmazdu protiv susjednih zalivskih država, a ratni huškači ni na to nemaju odgovor. Tramp nije obustavio napade na Iran zato što mu je rat dosadio, već zato što je Iran počeo udarati po vitalnim naftnim i gasnim postrojenjima u regiji, podsjeća analitičar Atlantica.
Preokret se dogodio 18. marta, kada je Izrael bombardovao iransko gasno polje Južni Pars, na što je Iran uzvratio napadom na katarski industrijski grad Ras Laffan, najveće svjetsko postrojenje za izvoz prirodnog gasa.
Šteta nanesena proizvodnim kapacitetima popravljaće se godinama. Tramp je reagovao proglašenjem moratorijuma na dalje napade na iranska energetska postrojenja, a potom i primirja, iako Iran nije napravio nijedan ustupak.
Ako ovo nije šah-mat, onda smo mu blizu
Računica rizika koja je prisilila Trampa na uzmak prije mjesec dana i dalje vrijedi. Čak i ako Tramp ostvari svoju prijetnju da će novim bombardovanjem u Iranu “uništiti civilizaciju”, Iran bi i dalje mogao lansirati mnoštvo projektila i dronova prije nego što režim padne – ako uopšte padne.
Samo nekoliko uspješnih udara moglo bi toliko oštetiti naftnu i gasnu infrastrukturu regije da bi trebalo da se oporavlja godinama, ako ne i decenijama, što bi svijet i Sjedinjene Države bacilo u dugotrajnu ekonomsku krizu. Čak i da Tramp želi bombardovati Iran kao dio izlazne strategije – glumeći čvrstinu kako bi prikrio povlačenje – on to ne može učiniti bez rizika od ove katastrofe.
Ako ovo nije šah-mat, onda smo mu veoma blizu, smatra Kagan. Prema nekim izvještajima, Tramp je posljednjih dana tražio od američkih obavještajaca procjenu posljedica scenarija u kojem bi jednostavno proglasio pobjedu i otišao. Ne možete ga kriviti.
Nadati se kolapsu režima nije neka strategija, pogotovo kada je taj režim već preživio ponovno vojno i ekonomsko mrcvarenje. Mogao bi pasti sutra, za šest mjeseci, ili nikada. Tramp nema toliko vremena za čekanje dok cijena nafte leti prema 150 ili čak 200 dolara po barelu, inflacija divlja, a u svijetu nastaje nestašica hrane i drugih sirovina. Njemu treba brže rješenje.
Iran drži globalno energetsko tržište za taoca
Međutim, bilo kakvo rješenje koje nije zapravo američka kapitulacija nosi goleme rizike koje Tramp dosad nije bio voljan da prihvati. Oni koji olako pozivaju Trampa da “dovrši posao” rijetko priznaju cijenu toga. Ako SAD nije spreman ući u potpuni kopneni i pomorski rat za uklanjanje sadašnjeg iranskog režima, a zatim i okupirati Iran dok se nova vlast ne učvrsti; ako nije spreman riskirati gubitak ratnih brodova koji prate tankere kroz Ormuski moreuz; ako nije spreman prihvatiti razornu dugoročnu štetu proizvodnim kapacitetima regije – odlazak se sada može činiti kao najmanje loša opcija.
Politički gledano, Tramp bi mogao procijeniti da ima veće šanse prebroditi poraz nego preživjeti mnogo veći, duži i skuplji rat koji bi i dalje mogao završiti neuspjehom.
Poraz Amerike nije samo moguć, nego i vjerovatan
Poraz Sjedinjenih Država, dakle, nije samo moguć nego je i vjerovatan. A evo kako taj poraz izgleda. Iran ostaje gospodar Hormuškog tjesnaca. Uvriježena pretpostavka da će se tjesnac, na ovaj ili onaj način, ponovno otvoriti kada kriza završi, potpuno je neutemeljena.
Iranu ne pada na pamet vraćati se na stare postavke. Ljudi pričaju o raskolu između tvrdolinijaša i umjerenjaka u Teheranu, ali čak i umjerenjaci moraju shvatiti da si Iran ne može priuštiti ispuštanje moreuza iz ruku, bez obzira na to koliko dobar dogovor mislili da mogu dobiti.
“Tigar od papira” pred očima cijelog svijeta
Kao prvo, koliko je uopšte pouzdan bilo kakav dogovor s Trampom? On se praktično hvalio kako je ponovio japanski napad na Pearl Harbor odobrivši ubistvo iranskog vrha usred pregovora. Iranci ne mogu biti sigurni da Tramp neće odlučiti ponovno napasti samo nekoliko mjeseci nakon sklapanja posla. Takođe znaju da bi Izraelci mogli ponovo udariti, jer se oni nikada ne osjećaju sputanim kada procijene da su im interesi ugroženi.
A izraelski interesi biće i te kako ugroženi. Kako su primijetili mnogi stručnjaci za Iran, režim u Teheranu trenutno stoji pred prilikom da iz krize izađe mnogo jači nego što je bio prije rata. Ne samo da su zadržali svoj nuklearni potencijal, već su dobili i oružje koje je još učinkovitije: sposobnost da drže globalno energetsko tržište za taoca.
Kada Iranci govore o “ponovnom otvaranju” moreuza, oni i dalje misle zadržati potpunu kontrolu nad njim. Iran će moći ne samo naplaćivati prolaz, već i ograničiti promet onim narodima s kojima ima dobre odnose. Ako se neka nacija ponaša na način koji se vladarima u Teheranu ne sviđa, moći će je kazniti pukim usporavanjem, pa čak i prijetnjom usporavanja prolaska njenih teretnih brodova.
Zalivske države ići će moliti u Teheran
Moć zatvaranja ili kontrole protoka brodova kroz moreuz veća je i neposrednija od teoretske moći iranskog nuklearnog programa. Ta poluga omogućiće vođama u Teheranu da prisile druge države na ukidanje sankcija i normalizaciju odnosa, inače će se suočiti s kaznama.
Izrael će se naći izolovaniji nego ikad, dok Iran postaje sve bogatiji, ponovo se naoružava i čuva svoje opcije za nuklearnu budućnost. Možda se čak nađe u situaciji da ne smije udariti na iranske satelite: u svijetu u kojem Iran ima toliki uticaj na snabdijevanje energijom, Izrael bi se mogao suočiti s golemim međunarodnim pritiskom da ne provocira Teheran u Libanu, Gazi ili bilo gdje drugdje.
Novi status quo u moreuzu donijeće i značajan pomak u relativnoj moći i uticaju, kako regionalno tako i globalno. U regiji će se Sjedinjene Države pokazati kao tigar od papira, što će prisiliti zalivske i druge arapske države da se prilagode Iranu. Kako su stručnjaci za Iran Reuel Gerecht i Ray Takeyh nedavno napisali: “Privrede zalivskih Arapa izgrađene su pod kišobranom američke hegemonije. Maknite to – i slobodu plovidbe koja ide uz to – i zalivske države će neminovno otići moliti u Teheran”.
Kraj poretka kakvog poznajemo
Oni neće biti jedini. Sve nacije koje ovise o energiji iz Zaljeva morat će smisliti vlastite aranžmane s Iranom. Kakav će izbor imati? Ako Sjedinjene Države sa svojom moćnom mornaricom ne mogu ili neće otvoriti moreuz, to neće moći ni bilo koja druga koalicija snaga koja ima tek djelić američkih kapaciteta. Britansko-francuska inicijativa za čuvanje moreuza nakon prekida vatre zapravo je vic.
Francuski predsjednik Emanuel Makron jasno je dao do znanja da će ta “koalicija” djelovati samo u mirnim uslovima: pratiće brodove, ali samo ako im pratnja zapravo ne treba. Ali, s Iranom za kormilom, moreuz još dugo neće biti siguran. Kina vjerovatno ima određeni uticaj na Teheran, ali ni Kina ne može sama silom otvoriti moreuz.
Jedna od posljedica ove transformacije mogla bi biti i širenje pomorske trke naoružanja među velikim silama. U prošlosti se većina svjetskih nacija, uključujući Kinu, oslanjala na Sjedinjene Države da spriječe ili riješe takve krizne situacije.
Sad slijedi nova trka u naoružavanju
Sada su narodi u Evropi i Aziji, koji zavise od resursa Persijskog zaliva, bespomoćni pred gubitkom energenata koji su presudni za njihovu ekonomsku i političku stabilnost. Koliko dugo to mogu tolerisati prije nego što počnu graditi vlastite flote, kao sredstvo uticaja u svijetu u kojem svako brine samo za sebe i u kojem su red i predvidljivost nestali?
Američki poraz u Zalivu imaće i šire globalne posljedice. Cijeli svijet vidi da je samo nekoliko nedjelja rata s drugorazrednom silom srezalo američke zalihe oružja na opasno niske nivoe, a rješenje nije na vidiku. Pitanja koja to otvara o američkoj spremnosti za neki drugi veliki sukob mogla bi podstaknuti Si Đinpinga na napad na Tajvan ili Vladimira Putina da pojača agresiju na Evropu.
U najmanju ruku, američki saveznici u istočnoj Aziji i Evropi moraju se zapitati koliko se na Ameriku uopšte može računati u budućim sukobima. Svjetsko prilagođavanje postameričkom poretku se ubrzava. Nekad dominantan položaj Amerike u Zalivu samo je prva u nizu žrtava, zaključuje analitičar The Atlantica.
