Ema Bregović: Ne bavim se istom umetnošću kao Goran, gradim svoj put

“Ne morate da razumete ni reč jezika nekog stranog filma, ali ćete osetiti emociju koju šalje. Tako je i sa mojom umetnošću. Želim da izazovem neko osećanje i kod one publike koja nije pročitala Istoriju umetnosti”, kaže u intervjuu za Nova.rs savremena umetnica Ema Bregović.

Metafore i jaka simbolika, dominiraju Eminim skulpturama, koje se u najvećem broju sastoje od više elemenata. Ljubitelji umetnosti, njena kompleksna dela često nazivaju instalacijama, ali ovoj mladoj umetnici nije od presudnog značaja kako će neko nazvati njen rad, već želja da kod publike izazove promišljanje i emociju.

Zbog toga je njena zamisao bila da vidi reakcije publike i van Beograda, gde je prošle godine u prostoru nekadašnjeg bioskopa ‘‘Balkan‘‘ imala samostalnu izložbu pod nazivom ‘‘Don‘t Worry‘‘, a sada se izbor njenih dela našao na izložbi ‘‘Ovde i Tamo‘‘ u Kragujevcu.

Kao pripadnica mlađe generacije, zalaže se za decentralizaciju umetnosti, koja i pored svih dostupnih alata u digitalnom svetu, kako kaže, ne može da se meri sa direktnim susretom.

‘‘Želela sam da moja izložba putuje i van Beograda, jer mi se čini da je sva kultura skoncentrisana u glavnom gradu‘‘, objašnjava Ema svoje motive za ‘‘izlazak‘‘ iz Beograda.

Tako je publika u Kragujevcu imala priliku da izbliza vidi Emine kolevke od bodljikave žice, metalno gnezdo sa kašikarama veselih boja, niz mesinganih babuški i džinovsku iglu, koja umesto konca ima kalem bodljikave žice.

Život u koferu i na dve adrese

Ema Bregović (27), savremena umetnica sa magistarskom diplomom Škole lepih umetnosti u Nantu, godinama živi na relaciji Beograd – Pariz, a takav život joj je, opisuje ona, doneo prednosti da u svojoj umetnosti inspiraciju pronalazi u zapadnoj kulturi i da je nadograđuje motivima iz slovenske tradicije.

Iz Pariza joj Beograd izgleda kao grad velikih umetničkih potencijala, dok u Beogradu poželi da se ‘‘kulturi više učimo od malih nogu‘‘, kao što se u Parizu publika formira još u detinjstvu.

‘‘Beograd se iz Pariza čini kao grad koji ima velike ambicije da postane ozbiljna metropola. Ima kapacitete, ima mladu raju, mladu ekipu, koja stvarno želi da pomakne stvari. Ja mislim, da je to mladi grad, koji ima sve potencijale da postane mega centar za kulturu, za film, za sve ono što signifikuje kulturu.

Sa druge strane, u Francuskoj se mnogo više ulaže u kulturu i mislim da je sve povezano sa tim finansijskim momentom. Kada sam ja išla u školu, mi smo još od malih nogu išli u pozorište, u kino i na izložbe i čini mi se, da se ukus, odnosno ta paleta i širina kulture, mnogo jače izražava u Francuskoj nego ovde. Ovde je malo ‘tabula raza‘, moramo sve da počnemo iznova nakon rata i da se trudimo da kultura postane mnogo pristupačnija nego što je danas‘‘, priča mlada umetnica.

Spoj dve kulture, u njenim delima daje jasnu metaforu, koja šalje antiratnu poruku, koju često naglašava i izborom materijala. U njemim skulpturama mogu se videti svi materijali, od tananog perja do čvrstog čelika, a svoje umetničke eksperimente ostavlja publici za donešenje svog suda.

‘‘Ja nisam protiv analize umetnosti. Trudim se da uvek ima više slojeva i metafore i filozofije kao koncepta i da sve ima neku simboliku. Želim da osoba koja nije pročitala Istoriju umetnosti dođe na izložbu i da oseti da joj ta postavka nešto radi. Mene najviše zanima to primarno iskustvo, znači, ta prva emocija kada dođemo na izložbu. Bilo bi strašno da mi neko kaže ‘da, ali ja to ne razumem‘. Nema veze što se ne razume, bitno je da nešto oseća. Ne morate da razumete ni reč jezika nekog stranog filma, ali ćete osetiti emociju koju šalje. Tako bi isto trebalo da bude i u ovoj vrsti umetnosti. Umetnost treba da bude kompleksna za analize, za one koji vole da budu kritičari umetnosti, ali i da na neki način gradi nove prostore za dijalog, ne da samo bude intelektualna umetnost, nego da se stvarno trudimo da spajamo ljude kroz ovako neke jake metafore, jake simbolike, skulpture, slikarstvo, fotografije, šta god iz spektra umetnosti što izaziva neke emociije‘‘, kaže Ema.

‘Što nas boli, to nas i hrani‘

Skulpture ove mlade savremene umetnice su jasne, ponekad ogoljene u svojoj ideji, ali svakako promišljene i duboke, ocenjuju kritičari. O umetničkom pozivu, koji je izabrala za svoj put, Ema Bregović, citira bosanskohercegovačkog umetnika Bracu Dimitrijevića i kaže ‘‘umetnik je u penziji samo između dva projekta‘‘. Ne otkriva na čemu radi, ali navodi da je u umetničkom zaletu i da stalno razmišlja o novim idejama.

‘‘Radim na novim projektima, to zahteva mnogo vremena da bi se okončala jedna skulptura i jedna ideja. Kod umetnika, pa i nas mladih, važi ono pravilo ‘što nas boli, to nas i hrani‘‘. Naravno, aktuelnosti su nam uvek u fokusu i gledamo šta se dešava u svetu, šta se dešava kod naših komšija u u Ukrajini, naravno i u Rusiji. To je velika tragedija i čitavo ovo ludilo, ovaj haos, ove cenzure u kulturi. Sve to ne bi trebalo da sputava inspiraciju, već naprotiv da je hrani i da nam daje nove izazove. Kultura je, apsolutno, uvek bila antiratni marš, a to je negde naš zadatak. Zahvaljujući društvenim mrežama, svet je postao selo i naš glas, glas umetnika, daleko može da se čuje‘‘, poručuje Ema.

“Teret” slavnog prezimena

Ema je ćerka slavnog Gorana Bregovića.

Za Nova.rs kaže, da joj poznato prezime nije ‘‘ni pomoglo, ni odmoglo‘‘ i da sama krči svoj put.

‘‘Specifičnost mog slučaja je, što se ja ne bavim istom umetošću kao Goran. Trudim se da gradim svoj put. Moj teret je više u tome da dokažem da ono što radim vredi, da dokažem da zaslužujem da imam izložbe i da želim da budem na našoj kuturnoj sceni. Moje prezime je samo prezime, a ne nešto što bi trebalo da me lansira bez nekog truda i osnova. Ja stvarno mnogo radim i svojim radom želim da se dokažem na našoj kulturnoj sceni‘‘, zaključila je Ema Bregović.

(nova.rs)

Pročitajte još

Popularno