Mira Furlan je bila pozvana od Radeta Šerbedžije i njegove supruge Lenke, da na Brionima rade zajedno predstavu u kojoj će Mira glumiti Medeju. Međutim, stvari se nisu baš odvijale onako kako je ona zamišljala i poznati bračni par ju je razočarao. Nova.rs donosi deo iz knjige koji je ključan u tom odnosu.
„Zašto sam bila toliko nemirna? Zašto mi je sve to trebalo? Zašto mi stalno treba dokaz vlastite vrijednosti? Zašto ne mogu biti na miru? Takve su bile okolnosti i moje misli kad me nazvao Rade. On je osnivao novi teatar na Brionima u Istri, najprogresivnijem, najliberalnijem dijelu inače vrlo desničarske, konzervativne Hrvatske.
Divan Brionski arhipelag nekoć je bio ljetna rezidencija austrougarskih vladara. Poslije, u socijalističkoj Jugoslaviji, naš komunistički monarh Tito odabrao je Brione za svoju ljetnu rezidenciju. Što je s tom ovisnošću o luksuzu komunističkih lidera? Bilo je općepoznato da je Tito imao poseban ukus za život na visokoj nozi: superluksuzne vile po cijeloj Jugoslaviji, cadillaci i rolls roycei, kubanske cigare i međunarodne filmske zvijezde koje su mu dolazile u posjet. Moj otac bio je zgrožen. Po njegovu viđenju, Tito je izdao sve za što su se partizani borili u Drugom svjetskom ratu. Za mog oca Titovi su ekscesi bili bolni na osobnoj razini. Moja je generacija pak sve to gledala ravnodušno. U svojim bijelim odijelima i s kubanskim cigarama Tito je bio gotovo karikatura, izgledao gotovo nerealno. Bio je isključivo simbolička figura koju nitko od nas nije shvaćao preozbiljno. Otočje Brioni, gdje su on i drugi visoki komunistički funkcioneri imali svoje raskošne ljetne rezidencije, bilo je, naravno, zatvoreno za javnost, što je bila još jedna izdaja osnovnih socijalističkih ideala.
Dakle, Rade je odlučio osnovati novi teatar upravo na tom mjestu. Zašto? Nikad se nisam usudila postaviti mu to pitanje. Borila sam se da donesem odluku: da li se želim „službeno“ vratiti (što bi uključivalo gladne medije, paparazze, zlonamjernu štampu)? Nismo li rekli „nikad više“ toliko puta? Zar moje iskustvo na zagrebačkom suđenju nije bilo više nego dovoljno? No u toj je ideji bilo nešto neodoljivo. Vratiti se, ponovno igrati na svom jeziku. Pronaći katarzu, zaključak, iscrtati krug do kraja. Vidjeti što je ostalo od onog ranijeg ja. Utvrditi što mi je ostalo od karijere. Od prošlosti. Od mene. Jedan dio mene htio se osloboditi ovisnosti o glumačkoj profesiji. Drugi dio mene očajnički se htio ponovno dokazati. Ne toliko „svijetu“, ne, već samoj sebi. Žudjela sam da „to“ ponovno osjetim. Da iskusim onu staru sebe, svoju snagu. Da li sam još uvijek živa? Da li sam ja još uvijek ja? Premda su mi sumnje i strahovi bili golemi, Rade me je uspio uvjeriti da su se u Hrvatskoj stvari promijenile, da će nas pustiti na miru da se bavimo dobrim, ozbiljnim poslom. Obećao mi je da će me štititi od gladnih, senzacionalističkih i nacionalističkih medija. „Vidjet ćeš, bit će divno; bit ćeš sretna tamo“, obećao je. Odlučila sam mu povjerovati.
Gledajući svoj grad iz aviona, činilo mi se da ponavljam lekciju od prije. Bila sam loša učenica, sporo sam učila i znanje sam stjecala tako da me je trebalo lupati čekićem po glavi opet i ponovno. Opet sam bila tu, nakon povređivanja na procesu prije dvije godine i uvreda od prije jedanaest godina, kao i svih onih između. Opet sam bila tu, vrteći po glavi iste misli: kako je moguće da je mala, jadna, beznačajna provincijska točkica na karti svijeta pokazala toliko zapanjujuću količinu negativne energije, mržnje, destruktivne sile? To se pitanje moglo, naravno, primijeniti na cijelu regiju, na našu cijelu bivšu domovinu. Nisam još ni izašla iz aviona, a već sam osjećala duboku sumnju u svoj potez. Imao si dvije godine, spavao si mi u naručju. Zašto te vučem na ovo mjesto? Da plešemo na mom grobu? A opet, zašto ne? Možda je to bila prava stvar, jedina koja mi je preostala da je učinim. Kao Meksikanci na El Dia de los Muertos, i ja ću sjediti na grobu, u ovom slučaju vlastitom, jesti, piti i prisjećati se pokojnice. Onda ću ustati, bosa, u haljini vatrenocrvene boje i plesati, plesati do zaborava. Onog časa kad je avion sletio, znala sam: ovaj potez bio je pogrešan…
…More je bilo plavo i svjetlucalo se, borovi su mirisali kao što mirišu samo borovi uz Jadran, zrikavci su bili komično glasni. To je mjesto bilo čisto savršenstvo. Radina i Lenkina divna kuća uz more bila je idealno mjesto za rad. Tu smo imali svoje prve čitaće probe, sjedeći oko predivnog stola napravljenog od jednog komada kamena, pod visokim jablanovima u Radinu vrtu. Za vrijeme pauza plivali smo u toplom Jadranskom moru. Rade je bio savršen domaćin, pekao za sve nas ribu na roštilju i točio nam najbolja istarska vina. Općeniti stav u Hrvatskoj bio je „rat je gotov, idemo dalje“. Bar su to ljudi govorili, opet i iznova, pokušavajući uvjeriti sebe i druge. Nitko nije htio pokazati svoje rane u javnosti. To je bilo prebolno, presramotno, preopasno. Zaborav se činio puno lakšim. Praviti se da je sve dobro i da je nacija uspješno ozdravila bio je službeni recept za budućnost. Međutim, postajalo mi je sve jasnije da svi zapravo žele govoriti o svojem ratnom iskustvu, ne javno, nego potajno, samo s onima koji su, po njihovu mišljenju, bili jednako ranjeni. Poput mene. Činilo mi se da ulazim u zonu sumraka dvostrukih, dvoličnih „istina“: pretvaranje je bilo sve; bilo je nužno za preživljavanje. Službenu istinu moralo se neprekidno ojačavati. No pod njom čovjek je mogao osjetiti slojeve i slojeve nečeg posve drugačijeg: ništa nije riješeno, daleko od toga da su rane zacijeljele, nacija se borila za preživljavanje na svakoj mogućoj razini. Više nije bilo nacionalizma koji je vladao životima. Sada je u sve pore života ulazio novokomponirani, pohlepni, tajkunsko-mafijaški kapitalizam. Nakon krvavog rata za samostalnost ljudi su gledali kako nova elita, nakon što je namlatila velike količine (krvavog) novca u vrijeme rata, redom prodaje nacionalno bogatstvo stranim korporacijama ili ga uništava zbog svojeg profita.
Brioni su bili jedno od mjesta za zabavu tih nouveaux riches, nove vladajuće klase, s rukama još krvavim od mnogih i različitih ratnih aktivnosti kao što su etničko čišćenje, prodaja oružja svim stranama i nakon toga proces metodičnog uništavanja sve jugoslavenske imovine u sumnjivom, najčešće kriminalnom procesu „privatizacije“. Brioni su bili jedno od brojnih mjesta gdje se ta nova elita zabavljala pijuckajući najbolja slovenska i hrvatska vina na svojim jahtama od milijun dolara i glasno se smijući: ljudima koji su poput mene otišli – „izdajicama“, ali i onima koji su se borili u ratu – nazovimo ih „patriotima“. „Rat? Pa bio sam ovdje svaki tjedan sklapajući poslove s Hrvatima“, čula sam kako se jedan srpski „biznismen“ hvali svojim ratnim iskustvom sjedeći na palubi svoje luksuzne jahte na Brionima. „Super smo poslovali i istovremeno se kupali na posve praznim plažama. Kažem vam, to je bilo najbolje doba“, rekao je prepredeno se smijući i grleći svoju mladu trofejnu suprugu. Nakon nekoliko dana proba na lokalnom sam brodu za kopno, s tobom, svojom bebom.
Silazim s broda, kad me iz zasjede spopada novinarka u društvu fotografa. Pokušavam pobjeći. Ali novinarka me hvata za rame i govori uz smiješak: „Molim vas, gospođo Mira, molim vas, recite nam bar par riječi. Jako nam je drago što vas vidimo ovdje. Jako ste nam nedostajali.“
„U redu“, kažem umorno, držeći se svoje stare nemogućnosti da kažem „ne“. „Dakle, kažite nam: kakvi su vaši dojmovi o Hrvatskoj?“ Pokušavajući biti silno oprezna (što, jasno, nije dio moje naravi) i svjesna osjetljivosti Radina projekta i njegova velikog straha da će nešto poći po zlu, kažem: „Pa, nemam dojmova. Ne još. Tek sam došla. Osim toga, ovi su otoci tako daleko od svega; sigurno da ne reflektiraju stvarni život u Hrvatskoj. Mogu vam jedino reći da je nebo plavo, more toplo i da sam sretna što sam tu.“
Ona se nasmiješi, ja se nasmiješim. I onda odem u žurbi. Sljedećeg dana za doručkom primjećujem da, iznenada, nitko ne želi sjesti sa mnom. Rade prolazi kraj mog stola i ne okrenuvši se da me pozdravi. Lenka me hladno gleda. Svi drugi glumci gledaju svoja posla, i ne primjećuju da sam tu. Hm, razmišljam, u čemu bi mogla biti stvar? Na probi nitko ne kaže ni riječ. Svi se prave da je sve u redu. Ali nema sumnje: vibra se promijenila. Lenka, blaga, dopadljiva žena, neočekivano počinje pokazivati svoje totalitarne crte. (Da li ih svi režiseri imaju?) Crte zbog kojih se bunim gotovo nesvjesno, organski. Uvježbavamo prvu scenu, u kojoj se Medeja pojavljuje prvi put nakon dugog izbivanja i obraća se koru – ljudima. Kako je sablasno slična mojoj situaciji, ovu je scenu pravi izazov odigrati. Pokušavam je napraviti osobnom i „svojom“, kao što to glumci čine. Nenadano Rade me zaustavi i vikne: „Ne možeš je tako igrati, iz svojeg osobnog bijesa. Medeja nije bijesna žena; ona je povrijeđena žena. Ne možeš koristiti ovu pozornicu ili ulogu da pokazuješ svoju ljutnju na Hrvatsku. Ovo nije mjesto da rigaš vatru na Hrvate u publici.“
Što? Zar postoji neki ideološki problem u mojoj glumi? Da li je moguće da Medejin gnjev nije politički korektan s obzirom na to da ja igram Medeju? Da li je moguće da su bilo kakva ljutnja ili bijes s moje strane toliko prijeteći na ovom mjestu, u ovo vrijeme? (Da li je isto tako moguće da je bijes BILO KOJE žene prijeteći NA BILO KOJEM mjestu, U BILO KOJE vrijeme?) „Moraš igrati ulogu kao nesretna, povrijeđena, ranjena žena. Ne kao gnjevna, bijesna žena“, govori Lenka, Radina žena i režiserka. (Po milijunti put zaključujem da činjenica da je ona žena ništa ne mijenja: previše se boji ženskog gnjeva, posebno ako ga se može protumačiti kao politički stav.)
„Ali bez gnjeva i bijesa nema Medeje. Sjećate se što se događa na kraju?“ pokušavam ih uvjeriti.
Dok gledam u prazne oči mojih hrvatskih kolega koji me promatraju s rijetkom mješavinom nezainteresiranosti i radoznalosti, smjesta odlučim da ne želim nastaviti tu uznemirujuću pseudo umjetničku (a ustvari ideološku) raspravu.
„Ajmo probati tu scenu u neko drugo vrijeme, kad smo same“, predlažem Lenki.
„Ne“, kaže Lenka nekim novim, metalnim glasom, glasom za discipliniranje djece (ima ih troje, pa pretpostavljam da joj to leži). „Napravit ćeš to SADA. Radit ćeš dok ne bude DOBRO“, zapovijeda Lenka s novom hladnoćom u tonu, od koje me prolaze trnci. Sve u meni se buni. Moji kolege sjede na klupama u malom kinu na otvorenom u kojem se održavaju probe (Tito je očito bio filmski fanatik), prateći ovu predstavu u predstavi s rezerviranim interesom: što će ona napraviti? Da li će eksplodirati? Da li će otići? Tada još ne znam da je to tek početak kontinuiranog, suptilnog, pozadinskog, konstantnog maltretiranja koje će se javljati u različitim oblicima tijekom procesa proba.
Katkada je to sadržano samo u Lenkinu odmahivanju rukom prema meni, gesti kojom govori: „Oh, molim te. Ne zanima me što imaš reći.“ Katkada je to neprijateljski obojena riječ. Katkada pogled. Gledam svoje kolege kako nesumnjivo uživaju u toj igri, prate je poput teniskog meča na televiziji, zabavlja ih, ali nisu uključeni i distancirani su. Fale im samo kokice, tmurno primjećujem. Jasno mi je da je jedini „čisti“ izlaz iz svega – odlazak.”
Ko je spasao Miru Furlan od Šerbedžije na Brionima
Kako je moguće da je moj idol iz mladosti, Rade, koji je i sam bio metom nebrojenih zlobnih medijskih napada na početku rata, došao do toga da nema hrabrosti čak ni da porazgovara sa mnom, pita u svojoj autobiografiji “Voli me više od svega na svijetu” Mira Furlan.
Kada se 2002. godine, posle dve decenije, vratila u Hrvatsku kako bi igrala „Medeju“ u pozorištu Radeta Šerbedžije Ulysses na Brionima Mira Furlan nije ni slutila u kakav će haos uleteti. O paklu koji je tamo doživela, kao uostalom i o svim ružnim, ali i lepim trenucima, usponima i padovima u svojoj karijeri i životu, otvoreno je, pre svoje smrti, pisala u svojoj autobiografiji „Voli me više od svega na svijetu“, koju je objavila „Booka„.
Kako joj je boravak na Brionima postao delimično podnošljiv, piše Mira Furlan u novom nastavku memoara, koji Nova.rs ekskluzivno objavljuje:
U svojoj glavi mogu vidjeti kako odlazim s pozornice, bez ijedne riječi. Taj je prizor neodoljiv: u njemu su sadržani dostojanstvo i plemenitost. Ionako sam uvijek imala osjećaj za „la grande geste“. Također mi je jasno da se od mene očekuje da odigram baš tu ulogu: histeričnu, ludu, labilnu, emocionalno nestabilnu ženu, lik „vještice“ koji su mediji stvorili prije deset godina. Odlučila sam da to ne činim. Neću IM pružiti to zadovoljstvo.
I onda pomislim: evo ga opet. Opet sam u svom privatnom ratu, neprekidnom, beskrajnom ratu koji traje između MENE i (uvijek različitih) NJIH. Opet? Da li sam ja ta koja stvara takve situacije, opet i opet? Da li sam ja kriva? Da li sam ja odgovorna za ovo? Ili je riječ o pritisku na sve nas koji je toliko snažan i nepopustljiv da nas je uspio slomiti?
Za Radu je taj cijeli poduhvat riskantan eksperiment: on se želi “vratiti kući” pod svojim uvjetima. Hrvatski mediji pokazuju neprijateljstvo na svakom uglu, nazivajući brionski teatar “povratkom Jugoslavije”, što je u Hrvatskoj, i ne samo u Hrvatskoj, postala najgora zamisliva uvreda. Shvaćam: on misli da mora biti silno oprezan. Iz tog opreza proizlazi strah, neprijatelj umjetnosti, ako ne i samoga života. Da li se mene doživljava kao opasnost za cijeli poduhvat? Nisam dovoljno “oprezna”? Vrtim se ukrug, krivim njih, krivim sebe. I onda pomislim: sve mi je već oduzeto – pa čega se još trebam bojati? I koga? Ne planiram ambiciozne poduhvate. Ne treba mi hrvatski novac ni politička podrška za moje grandiozne projekte. Za razliku od Rade, ja sam slobodna. Za razliku od njega, ja sam usto i autsajder.
U međuvremenu je nesmiljena ofenziva hrvatskih medija na mene u punom zamahu. Svi žele „ekskluzivni“ intervju. Umjesto zaštite koju sam očekivala moji me domaćini svakodnevno nastoje uvjeriti da moram surađivati. Kad odbijem, optuže me da sam neposlušna, neodgovorna i sebična. Jasno je da nisam timski igrač. Ne mogu se prilagoditi. Ne mogu udovoljavati. Ubrzo jedna stvar postaje jasna: utopijska ideja o tome da će me pustiti da radim u miru izgleda poput sna od kojeg se davno odustalo. Postala sam hrana lešinarima. Bar je takav osjećaj.
Ili je to moja paranoja? Moguće. Moja, u kombinaciji s Radinom – to je siguran recept za katastrofu. Svi dolaze u posjet. (Svi, osim mojih zagrebačkih kolega glumaca. Oni bojkotiraju cijeli projekt, a naročito mene.) Goran to zove “velika veš-mašina”. Veš-mašina za pranje ratom zagađenih biografija. Čak i predsjednik i premijer dolaze u posjet. Kad kažem da me ne zanima odlaziti na večere s političarima, rečeno mi je da pokušavam izazvati skandal koji će potkopati cijeli brionski projekt. Jedino što apsolutno odbijam učiniti jest dati intervju tjedniku Globus.
Njihovo ratno remek-djelo o meni pod nazivom “Težak život lake žene” nije lako zaboraviti. U međuvremenu su novi tajkuni uspjeli pokupovati sve medije. Nekoliko tipova sada su vlasnici svega. Ne znam više tko je tko. Neki fotografi jednoga dana dođu i slikaju me. Fotografija izlazi u omraženom Globusu. Viktor, glavni urednik Ferala, jedini čovjek u Hrvatskoj koji me je branio u vrijeme napada u devedesetima, objavljuje intervju sa mnom pod naslovom “Zašto sam oprostila Globusu”.
Moj omiljeni učitelj glume na Akademiji, divan glumac Izet Hajdarhodžić, u Feralu objavljuje otvoreno pismo naslovljeno na mene koje počinje s: “Draga Miro, na Brionima nemaš prijatelja…”
Zatječem se usred svakojakih političkih borbi koje više baš i ne razumijem, borbi za koje sam previše iscrpljena da bih ih pratila, a kamoli sudjelovala u njima. Opet osjećam da me svi iskorištavaju, i “prijatelji”, i “neprijatelji”, a linija između njih svakim danom postaje sve nejasnija. U međuvremenu provodim sve više i više vremena u lokalnoj bolnici u Puli: tijelo mi se slama pod pritiskom; ne uspijevam više funkcionirati.
I onda se desi: konačno puknem. Još jedna svađa na probi. Režiserka me svojim uobičajenim odmahivanjem otpili, a to nenadano u meni nešto pobudi. Jasno je da sam došla do točke u kojoj se više ne mogu kontrolirati: cijelim svojim bićem poželim je pljusnuti. Znam da smo došle do kraja.
No predstava se mora nastaviti, kako god bilo. Protiv zdravog razuma, nastavljamo.
Slika: U svojoj sam dugoj, sjajnoj haljini, duboke narančaste nijanse nalik na vatru, hodam tamo-amo bosonoga, prelazim cijeli kružni prostor magične austrougarske tvrđave gdje nastupamo i slušam režiserku kako daje upute svima osim meni i ponavljam si neprestano: “Ne mogu ovo dalje raditi, ne mogu ovo dalje raditi, ne mogu ovo dalje raditi…” (Ustanovit ću da ću te riječi u budućnosti sve češće i češće izgovarati.)
Ovakva je nova stvarnost: “zvijezda” i režiserka ne razgovaraju. Drugi glumci, kako im to i jest navada, ne žele “odabrati stranu”. Domaćini su njihovi poslodavci i možda to budu u budućnosti. Ja sam samo gošća koja će uskoro otići. Sama sam u svemu tome i to znam. Jedino me neki gotovo perverzan inat tjera da idem dalje. Polako postajem Medeja, gnjevna, ogorčena i sama. Za svakim obrokom sjedim sama, svjesna šaputanja iza leđa. Rade me je čak prestao i pozdravljati.
Onda se desi malo čudo. Radko Polič – Rac, veliki slovenski glumac s kojim sam prije više desetljeća u Dubrovniku igrala u predstavi Glorija Ranka Marinkovića, našao se na otoku. Ovdje je, nakon trideset godina, sada starac, pravi boem s velikom sklonošću alkoholnim pićima.
Nakon što su iznenada svi prestali komunicirati sa mnom, Radko mi jednog dana pristupi dok pijem svoju jutarnju kavu, sama kao i obično.
“Moram te samo pitati”, kaže on.
“Što me pitati?” zaintrigirana sam.
“Zašto si to rekla?” pita on.
“Što?” ne pratim ga.
“Ono što si rekla u onom intervjuu?”
“Kojem intervjuu?”
“Ne znam”, kaže on.
“Nekom intervjuu koji si dala prije par tjedana.”
“Ne sjećam se. Što sam rekla?” pitam ga zapanjeno.
“Rekla si, navodno: ’Brioni nisu Hrvatska.’”
“Što? Zašto bih to rekla? Zato što nemam pojma o geografiji? Jer mislim da su Brioni u Venezueli?” pokušavam se obraniti humorom.
“Daj da ti pokažem”, kaže mi on i vodi me u produkcijski ured, gdje otvara ladicu i vadi kratki članak izrezan iz novina. Naslov članka glasi: “Mira Furlan: Brioni nisu Hrvatska”.
U svojoj naivnosti (ili – opet – da li je to čista glupost?) samo zurim u riječi ništa ne shvaćajući. Što to znači i zašto je problematično? Ne shvaćam. No Radko mi strpljivo objašnjava insinuaciju koja se tu skriva: moja navodna izjava može se tumačiti kao moja tvrdnja da je Radin brionski projekt pokušaj oživljavanja Jugoslavije, što je u to vrijeme najgora optužba koju je moguće zamisliti.
Što??? Čitam članak više puta pokušavajući naći navodno subverzivno značenje u svojim rije čima. No ne mogu ništa pronaći: kratki članak vjerno prenosi moje oprezne, neprecizne riječi o toplom moru i plavom nebu. No postoji taj navodno eksplozivni naslov, naslov koji je – kao obično – posve nepovezan s bilo kojima od mojih riječi citiranih u tekstu. Moj je problem što ne shvaćam ne samo zašto bi netko (u ovom slučaju urednik) imao potrebu smisliti taj naslov nego ni zašto je taj naslov tako zapaljiv. Shvaćam da sam posve zbunjena. Izgubljena u labirintu dvostrukih značenja, neprijateljskih tumačenja jednostavnih riječi, zlobnih insinuacija. Neočekivano osjetim silan umor.
“Samo sam ti to morao reći”, kaže Rac.
Jasno mi je da je Rac jedina osoba koja ima hrabrosti razgovarati sa mnom. Svi me drugi odlučuju šutke isključiti istodobno šireći tračeve iza mojih leđa. Zar se stvarno to dešava? Potpuni i neočekivani ostracizam na bazi dva polupismena paragrafa u nekim šugavim novinama?
Kako je moguće da je moj idol iz mladosti, Rade, koji je i sam bio metom nebrojenih zlobnih medijskih napada na početku rata, došao do toga da nema hrabrosti čak ni da porazgovara sa mnom? Kako je moguće da dozvoljava da neodgovorni, krvožedni mediji ponovno pobijede? Uz komunikaciju u potpunom prekidu, s režiserkom koja jedva da dolazi na probe (a kad dođe, razgovara sa svima osim sa mnom), Rac nudi svoju pomoć: on će raditi bilješke svake večeri na probi, naći ćemo se idućeg jutra da ih prodiskutiramo, a ja ću onda uključiti te bilješke u probu sljedeće večeri.
Oduševljena sam, zahvalna, osjećam se “spašeno”: usred potpune šutnje, neprijateljstva i neumornog pritiska medija, moj stari prijatelj pruža mi zrnce nade. Grozničavo stanje nedostatka sreće, frustracije i općeprisutne paranoje koje obilježava moj boravak na Brionima iznenada postaje donekle podnošljivo zahvaljujući mom neočekivanom spasitelju.
Šerbedžija Miri Furlan: “Luda si, potraži psihijatra”
Njegov je bijes opipljiv. Jednostavno mi ne može stisnuti ruku. Umjesto toga hladno me pogleda pa kaže: “Žao mi je što si uspjela postići samo sedamdeset posto ove uloge”, beleži Mira Furlan još jedan težak susret s Radetom Šerbedžijom na Brionima u svojoj autobiografiji “Voli me više od svega na svijetu”.
Jedna od brojnih intimnih drama koje je Mira Furlan doživela za života odvijala se prilikom njenog povratka u rodnu Hrvatsku posle gotovo dve decenije zarad posla. U prethodna dva odlomka iz autobiografije Mire Furlan „Voli me više od svega na svijetu“ glumica je pisala kakvu je patnju proživela igrajući Medeju u istoimenoj antičkoj tragediji u pozorištu Radeta Šerbedžije Ulysses na Brionima, koju je režirala Lenka Udovički.
Kako se „rasplela“ drama koja se odvijala na „mestu savršenstva“, kako je Mira Furlan nazvala Brione, glumica je, pre svoje smrti, zapisala u autobiografiji „Voli me više od svega na svijetu“, koju je objavila „Booka„.
Poslednji odlomak memoara Mire Furlan, koji Nova.rs ekskluzivno objavljuje, glumica je naslovila: „Luda si… Predlažem ti da potražiš psihijatra“:
Jednoga dana idem na probu, kad neki tip u bijelom odijelu, s debelom kubanskom cigarom u ustima, silazi sa svoje luksuzne jahte. Doziva me po imenu. Odmah ga prepoznam. Prije rata vodio je restoran gdje su se glumci rado okupljali nakon predstava. U tim vremenima bio je poznat kao ljubazan, ali pomalo mutan tip. Glumci su ga voljeli, a on je zauzvrat volio njih. Bio je “naš” čovjek, a njegov restoran omiljeno mjesto nakon predstave, gdje smo se mogli “relaksirati” (u mnogo slučajeva to znači: uništiti se).
Njegovo držanje sada je prilično drugačije. Gleda me kao da me pomalo sažalijeva zbog moje tužne situacije. Ne čudim se, hodam po suncu koje prži vukući putnu torbu sa svojim scenarijem i odjećom za probe, dok se on spušta sa svoje jahte od milijun dolara, odjeven kao sam Tito. Naša klasna hijerarhija i više je nego očita, čak i neupućenom promatraču. Da, ja sam nekoć bila zvijezda. On je bio običan tip u gradu.
No evo nas, u novoj Hrvatskoj, u novim ulogama: ja stenjem pod svojim teškim teretom, a on otpuhuje oblačiće iz cigare, s jahtom u pozadini.
“Mirice, drago mi je da te vidim”, kaže on trudeći se zazvučati ljubazno, ali na kraju zvuči toliko patronizirajuće da mi se koža ježi. Umanjenica “Mirica” nije od pomoći.
“I meni je drago što te vidim”, trudim se biti pristojna.
“Pa, što radiš ovdje?”
“O, pripremam predstavu. A ti?” pitam.
“Ja? Upravo sam kupio grad”, kaže i počne se cerekati.
“Dakle, to je puno bolje, pretpostavljam. Grad, kažeš?” pokušavam ostati površna i vesela.
“Da, grad, mali istarski grad.”
“Drago mi je zbog tebe”, kažem.
Gleda me i pomno me proučava.
“Izgledaš dobro”, kaže.
“Hvala, i ti”, odgovaram. Stvarno izgleda dobro: samopouzdan i opušten. Novac i status to donose.
“Znaš, jako nam je drago što ste ti i Rade ovdje”, kaže nekim novim, “službenim” tonom. Uočavam riječ “mi”, riječ koja uvijek ljudima koji je rabe daje posebnu važnost i težinu. Ili bar tako misle.
“Ali”, nastavlja on, “Rade nas je uspio uvjeriti da je mislio ozbiljno kad se ispričao. Ti se nisi čak ni ispričala. A ni osmijeh ti nije skroz uvjerljiv. Ne možemo ti baš vjerovati.”
Gledam ga i znam da sam upravo čula konačnu presudu hrvatske elite, koju, kako se čini, ovaj čovjek predstavlja: Rade je in, ja sam out.
“Hvala što si mi rekao”, kažem. “Poradit ću na svom osmijehu. Časna riječ.”
Shvaćam da se njegovo “mi” odnosi na cijeli niz političkih savjetnika brionskog projekta i samog Rade. Shvaćam da sam ja, kako bi se njegov “povratak” učinio mogućim, ta koju treba eliminirati iz slike. On je uspješno postao “dobar momak”. Ja pak moram ostati “loš momak” ili, još bolje “loša cura” i omiljena hrvatska vještica.
Sjećam se nedavnog intervjua s Radom. Kad su ga pitali što misli o tome da mi je Grad Zagreb oduzeo stan, oprezno je odgovorio: “Ne mogu to komentirati jer ne znam detalje tog slučaja.”
Da li je to bio onaj isti čovjek koji me je nazvao kad sam se prvi put vratila u Zagreb radi suđenja? Da li je to onaj čovjek koji me je uvjerio da se vratim u Hrvatsku nakon svega što se desilo? Tko je zapravo taj čovjek?
Brioni. Gorak okus svega toga. Ali onda – ova scena: U malom sam brodu, sjedim s tobom, dijete moje, u krilu, vraćamo se na otok nakon odlaska u trgovinu na kopnu. Skakućeš i ja te pokušavam smiriti. Iznenada uočim stariju ženu koja sjedi meni preko puta. Pomno me promatra. Nasmiješim joj se. Ona mi uzvrati osmijeh i kaže: “Gospođo Mira, molim vas, molim vas, oprostite nam.”
Pomislila sam da nisam dobro čula. Nisam imala pojma o čemu govori.
“Oprostite?” rekla sam.
Tada se žena rasplače. “Molim vas, oprostite nam što smo šutjeli. Jako mi je žao. Jako mi je žao.”
Ustajem i sjedam pokraj nje. Grlim je i obje plačemo cijelim putem do otoka. Plačemo za izgubljenim godinama, izgubljenim životima, izgubljenim ljudima. Ne možemo prestati plakati.
Ili ova scena: Sjedim na klupi u amfiteatru gdje nastupamo s novinarkom koja me je došla intervjuirati.
“Zdravo”, kažem. “Ja sam Mira.”
“Zdravo”, odgovara ona. “Tako mi je drago što sam vas upoznala”, počne pa brizne u plač.
“Što se dešava? Zašto plačete?” pitam, uznemirena i začuđena.
“Tako ste dragi, tako lijepi, tako simpatični.” Počnem se smijati. “Zašto je to razlog za plač?” pitam nastojeći opustiti situaciju.
“Jer sam mislila da ste ta zla, grozna žena, ta kučka. Kako je to moguće?”
Ostala sam bez teksta. Da, moguće je. Ratna propaganda moćan je stroj, bez milosti i veoma efikasan. Laž ponoviš toliko puta da nakraju postane istina. Goebbels je bio u pravu.
Na premijeri stajaće ovacije traju deset minuta. U publici je toliko puno ljudi da su se glumci morali nagurati u prostor koji zauzima tek polovicu cijele pozornice. Prekrasno je: nadmećemo se s galebovima i zrikavcima. Ništa nije uzbudljivije od teatra pod vedrim nebom. Kad sam na pozornici pa me puste na miru, sretna sam. Osjećam se moćno. Osjećam se jako. Opet sam to “ja”.
Ali kad potrčim niz stepenište na samom kraju predstave da se naklonim, ja, izgnana Medeja i izgnana Mira, stojeći pred publikom koja me voli i mrzi, baš i ne mogu uživati u jakom, neobuzdanom aplauzu. Vidim se u nekoj vrsti duple ekspozicije. Ovdje sam, u tom dugo očekivanom trenutku katarze, trenutku pravde, trenutku kad se podvlači crta. I da, to je lijepo i zadovoljna sam. Ali nekako sam isto tako daleko, samo promatrač, skeptik, ona koja ne vjeruje. Vidim taj izljev ljubavi i poštovanja kao ono što stvarno jest: samo jedan trenutak u vremenu, slučajan i prolazan kao i moj egzil, nepovezan sa mnom kao što je bio nož u leđa. Nikad više neću moći stvarno vjerovati u tu vrstu “ljubavi javnosti”. Nikad više neću se osjećati kao jedno sa svojom javnom osobom, bez obzira na to je li ona voljena ili omražena. I u nekom kutku svog uma znam: to je lekcija na kojoj trebam biti zahvalna.
Te večeri nakon premijere, usred svih tih slavljeničkih zagrljaja (koliko su iskreni?) tražim čovjeka koji me ovamo doveo. Ne mogu ga naći. Konačno ga uočim u gomili. Guram se kroz ljude koji mi se osmjehuju i žele mi stisnuti ruku. Ali jedina ruka koja mi u tom času treba jest njegova. I evo ga, ovdje je. Prilazim mu s osmijehom. Ova je večer bila dobra, sretna. Ne samo za mene nego i za njegov teatar, za njegov povratak kući. Ali on se ne pomiče, očito se odupirući ideji da bi mi trebao čestitati. I tako samo stojimo ondje i zurimo jedno u drugo. Što je pošlo ukrivo? Zašto?
Njegov je bijes opipljiv. Jednostavno mi ne može stisnuti ruku. Umjesto toga hladno me pogleda pa kaže: “Žao mi je što si uspjela postići samo sedamdeset posto ove uloge.”
Iduće godine opet sam ovdje, samo za nekoliko predstava. U međuvremenu nismo kontaktirali. Sada komuniciram samo s produkcijskim timom. U međuvremenu se promijenila politička situacija u Hrvatskoj i Hrvatska demokratska zajednica vratila se na vlast. To je ista ona nacionalistička, desničarska stranka koja je povela Hrvatsku u rat. U duhu vremena, Rade na Brione zove svog starog prijatelja, glumca Zlatka Viteza. Vitez je bio desna ruka predsjednika Tuđmana u vrijeme rata te njegov ministar za kulturu. (On je bio i čovjek koji mi je predao posljednju hrvatsku kazališnu nagradu na pozornici HNK-a 1991, neposredno prije rata, kao moju zadnju šansu za iskupljenje, koju nisam iskoristila.)
Ovo novo savezništvo dio je stare ideje o nacionalnom pomirenju: nekadašnji ideološki neprijatelji ujedinjeni su u svojoj zajedničkoj ljubavi prema domovini. Drugim riječima, nacionalni aspekt trebao se izdignuti iznad svih ideoloških razlika, utvrđujući “naciju” kao glavni i najvažniji faktor u životima građana. Sve novine pune su fotografija te dvojice glumaca koji gledaju jedan u drugoga, simbolički predstavljajući dva dijela Nacije, tragično rastavljene ratom, no koja se sada pomiruje ovdje, na Brionima, simboličkom sjedištu moći elite bivše Jugoslavije.
U času kad stižem u Hrvatsku da opet odigram Medeju, vukući za sobom dva kofera, Goranova mama mi kaže: “Nevjerojatno! Upravo su te spominjali na televiziji.” Sa strahom se približim televizoru i vidim okrugli stol koji vodi već spomenuti glumac. Tema rasprave je: “Što je Mira Furlan mislila kad je rekla: ’Brioni nisu Hrvatska’”.
Čujem Viteza kako kaže: “Svi mi jako dobro znamo što ona misli”, dok drugi gosti kimaju slažući se, prijekorno. Ne znam da li da zaplačem ili se nasmijem.
Idući dan sam na otoku. Ovog puta nitko me čak i ne pozdravlja. Kad idem na probu, vidim Viteza kako hoda prema meni. Kad me ugleda, promijeni smjer ne želeći me sresti licem u lice. Kako bi to bilo zabavno, pomislim. Da li ću uopće moći funkcionirati u tako neprijateljskom okruženju? Bolje da uspijem, govorim sama sebi.
Idućeg dana uzimam u ruke lokalne novine. U njima nailazim na intervju s Vitezom gdje je jedna od glavnih tema opet – tko drugi nego Glavna vještica? “Čak i Rade je morao prekinuti odnose s njom zbog njezinih političkih stavova”, obavještava on pučanstvo. Ha, mislim, tako se to radi: preko drugog igrača.
Nitko si ne želi previše zaprljati ruke. Tako mudar igrač prosljeđuje prljavi posao nekom drugom. Ovo baš i ne mogu progutati. Ovdje sam, na tom malenom otoku, gdje moraš svakoga dana naletjeti na svakoga i uz svakoga sjediti za doručkom, bez šanse da ih izbjegneš. Ovdje sam, igram tešku ulogu, dok me istodobno kolege javno napadaju. Ovdje sam, igram svake večeri kao da mi je zadnja, dok glavni za cijelu operaciju, čovjek koji me je pozvao, šuti kao zaliven.
Goran me potiče da se javim Radi, da se pokušam “probiti kroz sva ta sranja”. Natjeram se podići slušalicu. “Rade, što se dešava?” pitam ga. “Da li mi možeš objasniti, molim te?”
Tišina je potrajala.
“Što želiš reći?” konačno kaže on. “Ništa se ne dešava. Ne znam o čemu pričaš. Izmišljaš stvari. Luda si, to se dešava. Predlažem ti da potražiš psihijatra.”
“To je jedina stvar koju mi imaš reći?” nisam bila spremna dići ruke. “Da”, kaže on i poklopi. Da li sam istjerana iz Hrvatske po drugi put? Ovaj put od prijatelja? Nikad me više neće pozvati na taj otok. Nikad više nećemo progovoriti ni riječ.
(nova.rs)
