Kontroverzna ljubav između njemačkog filozofa i njegove studentkinje, Jevrejke, koja je kasnije postala politička teoretičarka, bila je predmet mnogih rasprava. Hana Arent, je bila jedan od najoštrijih umova dvadesetog vijeka. Ali čak i Arentova nije odoljela svom mladalačkom impulsu da se slijepo prepusti ljubavi. Kada je bila 19-godišnja studentkinja, Arentova se zaljubila u svog 36-godišnjeg oženjenog profesora, Martina Hajdegera. Romansa je započela 1924. na univerzitetu u Marburgu (Martin je već sa suprugom Elfride imao dva sina). Hajdeger je opisao svoju romansu s Hanom kao “najuzbudljiviji i sadržajno najbogatiji” period svog života, i da je zahvaljujući njoj napisao svoje najbolje djelo “Being and Time”.
Pored neslaganja u filozofiji, Martin Hajdeger i Hana Arent imali su sasvim oprečne estetske i književne senzibilitete. On je visoko vrednovao Knuta Hamsuna, a ona Hermana Broha i Franca Kafku.
Hana Arent je bila “strast njegovog života”, dodatno nadahnuće njegovom filozofskom stvaralaštvu, u zavidnoj mjeri dostojan sagovornik “šumskih puteva” mišljenja. Dok je Hana Arent s izrazitom skrupuloznošću iščitavala Hajdegerove spise, dotle je njen intimni prijatelj i znameniti mislilac jedva uspijevao da ponešto prelista od njenih brojnih knjiga.
U svom prvom pismu Hani, iz februara 1925, Hajdeger moli:
“Draga gospođice Arent!
Moram doći da te vidim večeras i obratim se tvom srcu. Sve bi trebalo da bude jednostavno, jasno i čisto između nas. Tek tada ćemo biti dostojni da se upoznamo. Ti si moj učenik i ja sam tvoj učitelj, ali to je samo jedna okolnost za ono što nam se dogodilo. Ja nikada neću biti u stanju da te zovem moja, ali od sada ćeš pripadati mom životu, i ja ću rasti s tobom. Nikada ne znamo šta možemo postati drugima u životu.
Tek kada si srećna, možeš postati žena koja može dati sreću, širiti oko sebe sigurnost, spokojstvo, poštovanje i zahvalnost životu. I samo na taj način ćeš biti pravilno pripremljena za ono što univerzitet može i treba da ti da. Mi smo bili predodređeni da se upoznamo: moramo sa zahvalnošću primiti taj poklon našim najdubljim bićem.”
Do jula 1927. godine, više od dvije godine nakon što je počela njihova romansa, oni su i dalje u ljubavi.
Tek 1929. godine Arentova je upoznala mladog Gintera, njemačkog novinara i filozofa. Te jeseni, ona se udala za njega. U pismu na dan svog vjenčanja ona šalje Hajdegeru jedan konačni romantični eho njihove ljubavi, pomalo tužan i ponosan:
“Nemoj me zaboraviti, i ne zaboravi koliko i kako duboko znam da je naša ljubav postala blagoslov u mom životu. Ovo znanje se ne može uzdrmati, ni danas, kada sam, kao izlaz iz mojih nemira, našla dom i osjećaj pripadnosti s nekim. Moraš me razumijeti.
Ljubim tvoje obrve i oči,
Tvoja Hana”.
Razveli su se 1937. godine.
Neko vrijeme se bavila kao Jevrejka istraživanjem antisemitizma, ali biva protjerana iz Njemačke u Pariz. U Francuskoj je radila na pomaganju jevrejskih izbjeglica te je zatvorena u logor “Gurs”, ali je uspjela da pobjegne nakon nekoliko nedjelja. Kasnije se udala za Hajnriha Blihera te s njim pobjegla u SAD.
Poslije rata Hajdegera proglašavaju nacistom i opasnim za buduće studente. Dva najvažnija čovjeka Haninog života nalazila su se na suprotnim stranama: Hajdeger nacista, a od 1940. drugi muž Bliher komunista, dok je prvi muž Ginter Štajn bio autodidakt, ljevičar, utopista, u komunizmu mnogo angažovaniji, nego profesor Hajdeger u nacizmu.
Avgusta 1975. godine, na proputovanju kroz Evropu, Hana Arent, koja tada već 30 godina živi u Americi, dolazi u Frajburg i zatiče nemoćnog i posrnulog Hajdegera, muškarca koji je snagom svoje misli pola vijeka bio vladar njenog srca i uma, uprkos muževima, ljubavnicima, ratu, holokaustu. Nad njim bdi Elfride Hajdeger, zakonita supruga.
Kada je nekoliko godina kasnije, Hana Arent ulazila u konačan obračun sa svojom suparnicom, jedna od najvatrenijih rasprava vodila se u vezi s tim koja je od dvije žene imala presudniji uticaj na nastajanje čuvenih Hajdegerovih djela. Elfride ističe svoju požrtvovanost, odanost, praktičnost, dok je Hana imala svoje materijalne dokaze: pismo koje joj je poslao u vrijeme kada je iznajmio seosku sobu da bi radio u miru, bez porodice.
Umrla je 1975. godine u 69. godini i sahranjena je ispred “Bard koledža”, gdje je njen suprug predavao dugi niz godina.
(Agencije)
